Nikola Šerman

Povijest rane digitalne umjetnosti pokazuje nam da su znanstvenici, a ne umjetnici, bili njezini najčešći protagonisti. Nikola Šerman (1938.) doktorirao je 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Prilog metodici redukcije matematičkih modela dinamičkih sistema s raspodijeljenim parametrima. Rješavao je mnogobrojne tehničke probleme u termoenergetskim postrojenjima (TE Rijeka, TE Sisak, TE Plomin i dr.) te izradio ili vodio izradu većega broja stručnih studija i elaborata. Kao uzoriti član akademske zajednice, član je Hrvatske akademije tehničkih znanosti, dobitnik je Nagrade HAZU-a, a počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2009.¹

Matematičko modeliranje i računalna simulacija u cjelini pripadaju osnovnim alatima za analizu i rješavanje tehničkih problema koji se odnose na automatsko upravljanje procesima u elektranama i sličnim industrijskim postrojenjima. Matematički modeli koji opisuju dinamiku procesa obično se sastoje od diferencijalnih jednadžbi. Simulacija modeliranog procesa izvodi se rješavanjem tih jednadžbi pomoću računala. Kada se Šerman počeo koristiti računalom za svoj znanstveni rad krajem šezdesetih, računska snaga komercijalno dostupnih digitalnih računala bila je nedovoljna za tu svrhu. No na tržištu su ponuđeni posebni namjenski elektronički uređaji, nazvani analognim računalima ili "diferencijalnim analizatorima". U tadašnjoj Čehoslovačkoj dizajniran je i proizveden model MEDA (kratica od češkog Mali elektronički diferencijalni analizator). Model MEDA 80T (80 označava broj pojačala, a T "tranzistor") sastojao se od 24 integratorske mreže, što ga je činilo sposobnim za rješavanje do 24 istodobne diferencijalne jednadžbe prvog reda. Od 1965. Šerman je predavao na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje na Odjelu za energetiku. MEDA 80T bio je 1969. godine dostupan na Šermanovu odjelu, a prvi koraci u njegovoj upotrebi "bili su usmjereni na ispitivanje dinamike upravljačke petlje određene parne turbine. Poslije sam poduzeo svoje prve korake u modeliranju i simulaciji dinamike izmjenjivača topline."²

Tu je od 1969. do 1971. nastala i serija računalnih crteža kao odmor od znanstvenog rada, hobi. Grafike koje je stvarao nisu imale nikakve veze s njegovim znanstvenim radom. One su bile upute za rješavanje 39 zadataka nacrtne geometrije za koje je Šerman zamislio da bi mogli zanimati suvremene umjetnike. O tom procesu kaže:

Tijekom odmora zabavljao sam se istraživanjem vizualnih efekata matematičkih cjelina koje sam izabrao proizvoljno i animirao MEDA. Oslanjajući se na svoje 'obrazovano nagađanje' i metodu pokušaja i pogreške, stvorio sam mnoge slike, ali bez umjetničke pretenzije.³

Radovi predstavljaju grafičku interpretaciju rješenja diferencijalnih jednadžbi oscilatora–bilo jednog samostalnog (tranzijenti) ili dvaju spregnutih oscilatora (Lissajouove krivulje). Različiti vizualni efekti postižu se variranjem parametara i zahvatima u strukturu jednadžbi i njihovih rješenja. Iako autor izjavljuje da nije pratio izložbe i umjetničku scenu danog vremena, očito je shvaćao suvremenu umjetnost kao apstraktnu, nefigurativnu, zasnovanu na geometrijskim oblicima. Autor je na svakom crtežu rukom napisao upute namijenjene, njemu osobno nepoznatim, umjetnicima kako bi im olakšao da te oblike konstruiraju strojem, umjesto da se muče ručnim preciznim crtanjem s mehaničkim pomagalima kao što su šestar, krivulje i ostali pribor za nacrtnu geometriju. Svi crteži ispisani su na standardnom formatu papira A4, a poneki crteži prelaze rub papira.

Šerman je 1972. donirao sve crteže Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu te su postali dio zbirke.⁴ No ti crteži nisu javno predstavljeni sve do 2000., na izložbi I am Still Alive u Zagrebu,⁵ i nakon toga 2007., na izložbi Bit international [Nove] tendencije Computer und visuelle Forschung Zagreb 1961–1973 u Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum u Grazu.⁶ Kustos obiju izložbi bio je autor ovog teksta Darko Fritz. Potaknut izlaganjem, Šerman se vratio problematici starih grafika i ponovno ih izveo digitalnim tehnologijama. Šerman te procese naziva novim, digitalnim fazama tog rada:

Druga faza, potaknuta izložbom u Grazu 2007. godine, nastala je kao uspješni pokušaj realizacije grafika srodnih onima iz 'analogne' faze primjenom digitalnog računala, PC-ja. Nazvat ću je 'digitalnom' fazom, grafike su vektorske i mogu se reproducirati na bilo kakvom printeru pogodnom za printanje vektorske grafike (npr. HP LaserJet serije). U trećoj fazi, oko 2019. godine, softver 'digitalne' faze koji je razvijen u programskom okruženju MATLAB, preradio sam tako da se vektorske grafike 'digitalne' faze mogu iscrtavati pomoću besplatnog softvera GNU Octave, tj. bez korištenja skupog MATLAB okruženja. Taj rad je bio čisto programerski, bez likovne kreativnosti, ali je gospodinu Tomislavu Mikuliću omogućio da radove 'digitalne' faze prezentira u publikaciji Nikola Šerman, Computer Graphics, izdanje High Resolution Design Studio Pty Ltd, Melbourne, Australija 2019.²

Ovaj konkretni primjer rekreacije, emulacije i migracije programa analognih računala u dva različita digitalna sučelja pokazuje nam u praksi moguće metodologije arhiviranja, restauracije i (muzejske) konzervacije digitalne umjetnosti. Te teme vrlo su aktualne zajednici digitalne umjetnosti 21. stoljeća.⁷

Kao uzoriti član akademske zajednice, iako ne prati zbivanja u umjetnosti, Šerman nas je (nakon četvrt stoljeća) ponovno nečemu bitnom naučio, iako ga (opet) nitko ništa nije pitao.