Vlatko Čerić

Hrvatska enciklopedija o Vlatku Čeriću navodi: "hrvatski informatičar i grafičar (Zagreb, 14. VII. 1945). Diplomirao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i doktorirao na Fakultetu organizacijskih znanosti u Beogradu (1985). Bio je asistent u Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu (1969--74), sistem-analitičar Industroprojekta u Zagrebu (1974--79), istraživač u Sveučilišnom računskom centru (1979--89), a od 1989. docent, potom izvanredni te redoviti profesor informatike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu; od 2013. profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se računalnom grafikom te je izlagao na više samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Značajnija ekonomska djela: Simulacijsko modeliranje (1993), Poslovno računarstvo (suurednik i koautor, 1998), Primijenjeno simulacijsko modeliranje (Applied Simulation Modeling, koautor, 2003) i dr."¹

U sklopu pripreme ovog projekta tijekom 2020. vodio sam strukturirane intervjue s autorima koji su bili dostupni. Kako autor govori ne samo o ranoj digitalnoj umjetnosti i povezanim aktivnostima do 1984. nego i općenito o digitalnoj algoritamskoj umjetnosti, koja nam pojašnjava kontekst naše teme, ovdje ga objavljujemo skoro u cijelosti.

Darko Fritz: Kada ste, što i gdje prvi put radili na računalu? Koji model računala je to bio i kojim programskim jezikom ste se služili?

Vlatko Čerić: S računalom sam počeo raditi u prvoj polovini 1970-ih nakon tečaja programskog jezika FORTRAN kojeg sam pohađao u Sveučilišnom računskom centru u Zagrebu, i to na računalu UNIVAC 1110 kojeg sam kasnije puno koristio. To računalo sam prvi put počeo koristiti na Institutu za fiziku 1973. za rješavanje nekih problema u području fizike plazme korištenjem numeričkih metoda za približno rješavanje vrijednosti određenih integrala. Tijekom 1974.–1975. sam pod vodstvom prof. Ervina Nonveillera s Građevinskog fakulteta, svjetski poznatog eksperta za mehaniku tla, radio na problemu konsolidacije kosog tornja u Pisi u okviru raspisanog natječaja. Konsolidacija je smišljena tako da se kontroliranim ispumpavanjem vode iz tla sa strane suprotne od nagiba tornja postigne stabilizacija tornja (a na istom je principu i realizirana 1990.–2001.). U svrhu simulacije konsolidacije tornja koristio sam se numeričkim rješavanjem sustava parcijalnih diferencijalnih jednadžbi za konsolidaciju uslojenog i anizotropnog tla pod opterećenjem.

D. F.: Na koji način se srećete sa suvremenom umjetnosti? Kada ste se prvi put sreli s digitalnom umjetnosti?

V. Č.: Susret sa suvremenom umjetnosti bio je tijekom studija fizike sredinom 1960-ih na Filozofskom fakultetu na kolegiju Povijest umjetnosti kojeg je nadahnuto predavao Grgo Gamulin, kada sam se zainteresirao za modernu umjetnost te upoznao njene protagoniste kao što su to Vasarely, Klee i Brancusi. Moj prvi susret s digitalnom umjetnosti bio je susret s radovima koje sam 1969. vidio na izložbi Kompjuteri i vizualna istraživanja u sklopu izložbe tendencije 4 te s računalno kontroliranom svjetlosnom instalacijom Vladimira Bonačića na pročelju robne kuće Nama u Ilici 1971.

D. F.: Kada ste prvi put upotrijebili računalo neutilitarno, za stvaranje umjetničkih ili kakvih drugih slobodnih radova? O kojoj kreaciji se radi? Jeste li u tom trenu taj rad sami doživljavali kao umjetnički rad?

V. Č.: Računalo sam prvi put počeo upotrebljavati "neutilitarno" sredinom 1970-ih u poduzeću Industroprojekt u kojem sam tada radio. To su bile moje prve algoritamske grafike, tj. grafike generirane na temelju algoritama, odnosno niza dobro definiranih instrukcija koje određuju kako će slika izgledati te kako se ona stvara. Algoritmi su pritom realizirani u obliku računalnih programa čime se omogućuje velika preciznost, brzina generiranja slike te eksperimentiranje s nizom alternativnih strukturnih i kolorističkih rješenja. Svoje sam radove doživljavao prvenstveno kao zanimljivo područje istraživanja vizualnih struktura. Nisam o njima razmišljao kao o umjetničkim tvorevinama, do toga je došlo mnogo kasnije. Svoje prve algoritamske grafike ostvario sam 1976. u poduzeću Industroprojekt, i to na računalu IBM 360 koristeći programski jezik FORTRAN. Te su grafike bile otisnute na linijskom štampaču na kojem su prema uputama algoritma slagani i otiskivani uzastopni redovi slova, brojki i specijalnih znakova.

D. F.: Kojim ste se temama bavili u ranim umjetničkim radovima s računalima? Jeste li usporedno koristili i neke druge umjetničke medije i tehnike?

V. Č.: Moji rani radovi, odnosno rane grafike bile su temeljene na matematičkim modelima kojima se definira neka funkcija f(x,y) nad ravninom, a tu funkciju možemo zamisliti kao visinu terena. Ta je funkcija bila prikazana kombinacijama različitih trigonometrijskih, eksponencijalnih, paraboličnih, Gaussovih i sl. funkcija. Pritom se definira i izbor simbola koji se koriste za prikaz točaka, koji se određuju prema tome između kojih odabranih uzastopnih izohipsi terena se nalaze. U svojim ranim radovima nisam koristio druge medije ni tehnike. Dodao bih da je meni kao fizičaru u radu s algoritamskim grafikama veoma pomoglo poznavanje matematike i korištenje matematičkih modela koji opisuju funkcioniranje prirode jer se područje algoritamske umjetnosti temelji na modeliranju vizualnih struktura.

D. F.: Kada ste počeli javno predstavljati svoje umjetničke radove, i na koji način (izložba, tisak, TV, film...)? Koja predstavljanja smatrate najznačajnijim?

V. Č.: Nakon stvaranja svojih prvih grafika dugi niz godina se time nisam stigao baviti jer sam bio preokupiran različitim aktivnostima, obitelju, znanstvenim istraživanjima, vođenjem poslovnih i istraživačkih projekata, nastavnim obavezama na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, pisanjem radova i knjiga. Proveo sam godinu dana na Fulbrightovoj stipendiji i sljedećih 6–7 godina u zajedničkom radu s prof. Andrewom Seilom na knjizi Applied Simulation Modeling (2003.,Thomson-Brooks/Cole). Posebno sam se intenzivno bavio metodama planiranja projekata i upravljanja projektima te simulacijskim modeliranjem kompleksnih sustava, u kojem području sam i obranio doktorsku disertaciju.

Konačno sam se tek početkom 2000-ih uspio vratiti algoritamskoj umjetnosti te tada počinjem razvijati i nove principe, tehnike i stilove rada uz korištenje modernije i snažnije računalne opreme. Počeo sam javno predstavljati te nove radove od 2005. na 8 samostalnih i više od 40 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a pored toga sam svoje radove javno predstavljao i na TV te u internetskim intervjuima i na osobnoj web-stranici. Uz to se moje grafike nalaze u desetak međunarodnih i domaćih zbirki (Kabinet grafike HAZU u Zagrebu, Novosibirsk State Art Museum) te u različitim javnim prostorima (United Nations Building, Economic and Social Commission for Asia and the Pacific, Bangkok; North Carolina State University, Raleigh).

Smatram da su moja najznačajnija predstavljanja na samostalnim izložbama ona u Colorida Art Gallery, Lisabon, Portugal, 2010. te u Studiju kabineta grafike HAZU u Zagrebu 2011. Što se tiče skupnih izložbi to su one u SIGGRAPH Art Gallery: DigitalEyes 2008-2009: New Esthetic Dimensions in Computer Visualization Technology, Los Angeles Municipal Art Gallery, 2008.; Pixel Perfect–the Digital Fine Art Exhibition, Agora Gallery, New York City, 2007., te kao pozvani autor na 3rd Quadrilateral Biennale, Media Art–Angles and Intersections, MMSU, Rijeka, 2009. (kokustosi Nina Czegledy, Darko Fritz, Peter Tomaž Dobrila i Elena Giulia Rossi, umjetnička ravnateljica Christiane Paul) i na 5., 6. i 7. Trijenalu hrvatske grafike (2009., 2012. i 2016.) u Kabinetu grafike HAZU, Zagreb. Usto sam objavio i nekoliko tekstova o algoritamskim grafikama te održao petnaestak predavanja u zemlji i inozemstvu. Moje su grafike upotrijebljene za naslovne stranice časopisa Simulation Notes Europe te za vizualni identitet konferencija Vienna conference on mathematical modelling, Beč, Austrija 2009., 2012. i 2015.

D. F.: Kojim temama ste se bavili u daljnjem umjetničkom radu? Jesu li se teme kojima ste se bavili na početku naknadno razvijale kroz daljnji razvoj tehnologije? Jeste li naknadno uveli u svoj rad druge teme?

V. Č.: Prije svega želim istaknuti da ja radim gotovo isključivo apstraktne radove, a pritom koristim samo opće programske jezike kao što su Liberty BASIC, FORTRAN, Mathematica i Processing, i to bez ikakvih intervencija s programima za obradu slika jer želim da dobiveni vizualni rezultat bude isključivo posljedica programa koje stvaram. Razvoj samih programa je pritom iterativni proces u kojem se izmjenjuju racionalna komponenta potrebna za programiranje s iracionalnom komponentom potrebnom za procjenu estetske vrijednosti generirane grafike. U svojem radu puno eksperimentiram tražeći što kvalitetnija vizualna rješenja. S tehničke strane dominantni dio radova su računalni otisci, a radio sam i jedan ciklus serigrafija na temelju kojeg je izdana i grafička mapa. Tijekom rada razvio sam nekoliko pristupa algoritamskim grafikama: konstruktivni pristup, matematičko modeliranje, algoritamska manipulacija slika (fotografija), algoritamske animacije te skulpture temeljene na algoritamskom pristupu.

Konstruktivni pristup predstavlja realizaciju prethodno zamišljene vizualne strukture, a njime obično generiram geometrijske strukture. Matematičko modeliranje predstavlja definiciju slike pomoću matematičkog modela, što u pravilu rezultira kompleksnijim slikama jer autor ima samo približnu ideju o tome kako će slika izgledati korištenjem nekog matematičkog modela. Algoritamsku manipulaciju slika (fotografija) najčešće koristim za transformaciju figurativnih oblika u apstraktne kompozicije. Budući da fotografije sadrže bogatstvo spektra boja i strukture svijeta koji nas okružuje, algoritamske slike koje možemo dobiti na taj način imaju potencijal da budu vrlo kompleksne i zanimljive. Pritom u pravilu koristim premještanje i/ili pregrupiranje piksela fotografije, a također i algoritamsku fuziju odgovarajućih piksela dviju slika koje se preklapaju. Algoritamske animacije najčešće radim pomoću postepene promjene parametara algoritamske slike u vremenu. Također eksperimentiram i s animacijom geometrijskih struktura, "šetnjom" po fotografiji i obradom videa. Skulpture temeljene na algoritmima u mojim radovima tipično sadrže opis diskretnih elemenata skulpture, npr. kubusa, čija se veličina i položaj definira algoritamski.

Osnovna tema, ili bolje rečeno pristup kojim sam se bavio na početku rada, 1976., nametnula mi se u još nekoliko radova nastalih nekoliko decenija nakon početnog rada. To je pristup temeljen na matematičkim modelima kojima se definira neka funkcija f(x,y) nad ravninom.

D. F.: Kako se dalje razvijao vaš rad s računalima u poslovnom i umjetničkom smislu? Koji ste hardver i softver upotrebljavali (ili razvijali), i gdje? Kada ste se opremili vlastitom opremom, i kojom?

V. Č.: Nastavno na prošlo pitanje, matematičko modeliranje sam upotrebljavao u više navrata. Prvi put je to bilo 2005. u ciklusu grafika Evolution koje predstavljaju crteže. Tu se također definira funkcija f(x,y) nad ravninom te se crtaju vertikalne linije sastavljene od kratkih odsječaka pravaca. Te se linije "savijaju" proporcionalno vrijednosti funkcije u određenoj točki kako bi se postigao efekt prostornosti. To dovodi do zgušnjavanja i razrjeđenja linija ovisno o tome da li vrijednost funkcije pada ili raste–funkcija se na kraju "randomizira" korištenjem pseudo-nasumičnih brojeva zbog postizanja slobode linije crteža. Isti pristup ali u obrnutom smjeru koristio sam i 2015.–2016. prilikom stvaranja svoje 3D printane skulpture Unclassified objects S, koja je pak temeljena na mojoj monokromatskoj grafici Unclassified objects 4 stvorenoj 2007. Ovdje sam visinu pojedine točke skulpture definirao pomoću udjela crne i bijele boje na toj grafici: čista crna boja je pritom odgovarala visini nula, a što je udio bijele boje bio viši, tim je taj dio skulpture bio viši. Pritom su se na skulpturi zadržavale originalne boje grafike.

Moj rad u poslovnom smislu bio je orijentiran na dva osnovna područja: simulacijsko modeliranje kompleksnih sustava te planiranje projekata i upravljanje projektima. Što se simulacijskog modeliranja tiče, radio sam na realizaciji nekoliko velikih projekata, npr. projekta simulacije internog transporta u Sveučilišnoj bolnici Zagreb (1985.–1986.), simulacije proširenja putničkog terminala zračne luke Zagreb (1984.–1985.) te projektu reinženjerstva poslovnica Zagrebačke banke (1996.–1997.). Najneobičniji simulacijski projekt na kojem sam radio je svakako bio projekt simulacije transporta NATO trupa preko Hrvatske u Bosnu (1995.) kao velike vojne logističke operacije prebacivanja NATO trupa i njihove opreme vlakovima iz Njemačke u Mađarsku pa preko Hrvatske u Bosnu. U pogledu projekata u području planiranja i upravljanja projektima to su bili projekti planiranja i upravljanja izgradnjom Nuklearne elektrane Krško (1976.–1977.), planiranje i financijsko prognoziranje za izgradnju nove zgrade RTV u Zagrebu (1975.) te planiranje i upravljanje izgradnjom Koksare Bakar (1975.–1976.). U projektu izgradnje naftnog terminala Omišalj (1977.–1978.) razvio sam softver za proračun i automatizirano crtanje cestovne mreže upotrebom plotera Calcomp 563. U svim tim projektima bio sam voditelj informatičkog dijela projekta te glavni programer.

U svojem radu koristio sam raznovrsni hardver i softver. Na Institutu za fiziku (1969.–1973.) koristio sam računalo UNIVAC 1100 i programski jezik FORTRAN. U poduzeću Industroprojekt (1974.–1979.) koristio sam računala IBM 1130, IBM 360, IBM 370 te ploter Calcomp 563 i programske jezike FORTRAN te Project Control System za upravljanje projektima. U Sveučilišnom računskom centru (1979.–1989.) koristio sam računalo UNIVAC 1100 te programske jezike FORTRAN i PL/I te programski jezik GPSS za simulaciju, dok sam na Ekonomskom fakultetu (1989.–2012.) koristio isto to računalo i simulacijske programe SIMUL8, SIMSCRIPT II.5 te vizualni interaktivni simulacijski softver ServiceModel.

Vlastitom opremom sam se opremio krajem 1970-ih, i to je bilo osobno računalo Commodore 64 na kojem sam koristio programske jezike Liberty BASIC i Logo, i to najviše radeći programe za generiranje slika. Prednost tog računala bila je u tome da su se izlazi prikazivali na televizoru tako da se mogla koristiti i boja. Pritom je izvođenje programa bilo sporo, tako da je generiranje slike izgledalo kao animacija. Nažalost nemam niti jedan program kojeg sam napisao niti reprodukciju umjetničkih grafika koje sam izveo. Od 1980-ih sam nabavio nekoliko IBM PC računala.

D. F.: Jeste li, izuzev umjetničke domene, u poslovnom smislu radili i neki projekt s računalima koji biste izdvojili, ili ga smatrate društveno značajnim? Ukoliko postoji neki projekt koji niste razvijali računalima, a smatrate ga značajnim, slobodno ga navedite.

V. Č.: Prvi je projekt planiranja i upravljanja izgradnjom Nuklearne elektrane Krško (1976.–1977.) na kojem sam sudjelovao dok sam radio u firmi Industroprojekt. To je u ono vrijeme bio najveći tzv. mrežni plan aktivnosti u tadašnjoj Jugoslaviji s oko 3000 aktivnosti te sa sudjelovanjem građevinara, strojara, električara i drugih struka. Korištenje mrežnog plana omogućilo je koordinaciju mnoštva aktivnosti i velikog broja izvođača, uočavanje problema u izvođenju projekta i njihovo rješavanje, omogućavanje integriranja izlaznih podataka te u konačnici uspješnu realizaciju samog projekta.

Drugi projekt kojeg bih izdvojio je simulacija internog transporta u Sveučilišnoj bolnici Zagreb u izgradnji (1985.–1986.) koja je trebala imati 1100 kreveta, a sagrađena je na površini od oko 140.000 kvadratnih metara s tri zgrade udaljene sto i više metara. Planirano je dnevno prevoženje oko 35 tona materijala (hrana, posteljina itd.) na udaljenost veću od 400 metara, a svaki dan je trebalo prevesti oko 350 pošiljaka prema planiranom rasporedu. Za prijevoz je predviđen složeni sustav automatskog transporta s robot-vozilima koja putuju podrumom na akumulatorski pogon. Simulacijskom studijom određen je potreban broj vozila te položaj i veličina stanica vozila gdje se pune njihovi akumulatori. Studija je omogućila oblikovanje sustava s optimizacijom troškova. Taj projekt nažalost nije ostvaren jer je nakon izgradnje zgrada sve stalo i one su ostavljene da propadaju.

Dodat ću i kratak opis jednog projekta organizacijskog tipa kojeg sam radio bez računala. Radi se o projektu Poljske pošte Hrvatske vojske kojeg sam razradio i uveo dok sam tijekom rata 1994.–1995. bio u Hrvatskoj vojsci (gdje sam formirao jedinicu za razvoj informacijske tehnologije). Za potrebe tog projekta bilo je potrebno razraditi organizaciju sustava koji omogućuje slanje i primanje pošte za jedinice, jer su one često mijenjale položaje koji su morali ostati tajni. U tu sam svrhu razvio sustav šifriranja jedinica uz kojeg su se sa šiframa jedinica povezivali trenutačni položaji jedinica, za što su se brinule vojne vlasti. Organizirao sam da Hrvatska pošta prenosi pošiljke u civilnom dijelu sustava te da ih na mjestima kontakta s frontom predaje, odnosno preuzima, od vojnih kurira koji su bili zaduženi za transport pošiljki do ili od jedinica. Taj je sustav funkcionirao do kraja rata te je bio od znatne psihološke važnosti vojnicima i njihovim najbližima.

D. F.: Budući da ste praktičar rane digitalne umjetnosti, kako vidite njezin razvoj, sadašnje stanje i eventualno budući razvoj digitalnih umjetnosti, na osobnom i općem nivou?

V. Č.: Digitalna umjetnost razvila se paralelno s razvojem računalne opreme i softvera koji podupire umjetničko stvaralaštvo. Nakon prvih radova digitalne umjetnosti kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, krenuo je veliki val eksperimentiranja s novim računalnim tehnikama korištenim u stvaranju umjetničkih radova. Uz to je počela i intenzivna suradnja umjetnika s programerima, inženjerima, znanstvenicima i dizajnerima, što je dovelo do postupnog nestajanja oštrih granica između umjetnosti, znanosti, tehnologije i dizajna. Računalo je prvi alat u povijesti čovječanstva koji omogućuje obradu svih simbola koje ljudi koriste: od brojeva, slova, riječi i slika do zvukova. Osim toga, računalni programi mogu sadržavati bilo kakvu zamislivu vrstu obrade podataka, što računalu daje golemi potencijal za podršku ljudskoj kreativnosti. Digitalna se umjetnost razvijala u mnoštvu različitih oblika i umjetničkih praksi. U knjizi Christiane Paul Digital Art (Thames & Huston, 2008.) istaknuta je distinkcija između umjetnosti koja koristi digitalne tehnologije kao alat za stvaranje tradicionalnih umjetničkih oblika kao što su fotografije, grafike ili glazba, i umjetnosti koja te tehnologije koristi kao vlastiti medij i koja se prezentira isključivo u digitalnom formatu. U okviru digitalnih tehnologija kao alata ubrajaju se različite vrste manipulacije fotografija i drugih materijala koje umjetnici koriste. Ovdje se posebno ističe algoritamska ili generativna umjetnost, odnosno stvaranje slika pomoću računalnih programa. Umjetnost koja koristi isključivo digitalne tehnologije kao svoj vlastiti medij u pravilu koristi interaktivna ili participativna svojstva digitalne tehnologije koja omogućuju udaljene intervencije od strane promatrača ili mogućnost da veći broj sudionika mijenja parametre digitalnog rada autora. To područje među ostalim uključuje interaktivne instalacije, softversku i internetsku umjetnost te virtualnu stvarnost.

S obzirom da je moje područje rada algoritamska umjetnost, koncentrirat ću se na neke od smjerova i kreativnih umjetnika u tom području koji su utrli i utiru put njenom daljnjem razvoju. Roman Verostko je ranih 1980-ih, i to nakon što je tri decenije slikao, počeo raditi algoritamske crteže korištenjem plotera. Do 1987. stvorio je prvi softver koji je pokretao stvaranje slika s ploterom na kojem su bili montirani orijentalni kistovi. Jean Pierre Hebert počeo je koristiti ploter kasnih 1970-ih, ali je također eksperimentirao s nizom drugih medija pa su tako poznati njegovi radovi na staklu, filmu, bakrenim matricama, linoleumu, drvu, vodi i zraku (!). Neki od njegovih najinovativnijih i najneobičnijih digitalnih radova su njegovi "crteži u pijesku" koji podsjećaju na Zen vrtove u kojima čelična lopta vođena algoritamskom kontrolom prolazi kroz pijesak. Također je dizajnirao i softverski virtualni ploter koji na digitalni način imitira stil crtanja plotera. Anne Morgan Spalter koja stvara umjetničke radove koji istražuju koncept "modernog pejzaža", počela je izlagati početkom 1990-ih. Casey Reas, koji stvara softver, printeve i instalacije, počeo je izlagati 2000-ih. Njegove dinamičke i statičke slike proizlaze iz softverskih instrukcija koje stvaraju vizualne procese. Te su instrukcije izražene u različitim medijima koji uključuju prirodni jezik, strojni kod i računalne simulacije. Neke od njegovih animacija oponašaju biološki razvoj vizualnih struktura, i jedne su od najzanimljivijih animacija koje sam upoznao.

Vjerujem da ovaj kratki pregled aktivnosti nekolicine umjetnika iz područja algoritamske umjetnosti pokazuje raznovrsnost interesa umjetnika i njihovih umjetničkih praksi. Iz toga bi se moglo naslutiti da je dosta teško predvidjeti daljnji razvoj algoritamske umjetnosti, kao vjerojatno i drugih oblika digitalne umjetnosti. Stoga bismo mogli zajedno s Borgesom zaključiti da je umjetnost "vrt sa stazama koje se račvaju".