Nikola Tanhofer

O klasiku hrvatskog filma, redatelju i snimatelju Nikoli Tanhoferu (1926. -- 1998.) Hrvatska enciklopedija navodi: "Apsolvirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, snimateljsku obuku polazio u Pragu. Od 1947. snimao filmske novosti, a od 1949. igrane filmove te je ubrzo postao jedan od najistaknutijih hrvatskih filmskih snimatelja i direktora fotografije, posebno sklon klasičnoj kompoziciji i fotografskoj liričnosti na crno-bijelom filmu: Zastava (1949), Ciguli Miguli (1952) i Opsada (1956), svi B. Marjanovića, Plavi 9 (1950) K. Golika, Sinji galeb (1953) B. Bauera. U prvim režijama Nije bilo uzalud (1956) i H-8... (1958) pokazao je sklonost žanrovskoj strukturi, klasičnomu narativnom filmu i melodramskim naglascima, kao i dramaturškoj preciznosti u psihološkoj karakterizaciji likova koju je podcrtavao istančanim i vizualno konciznim režijskim postupcima. Slične su značajke i zapažene ratne drame Dvostruki obruč (1963), dok je u mnogim filmovima, trajno očitujući vizualnu sofisticiranost, iskušavao snimateljske i režijske inovacije: boju i snimke iz zraka (Klempo, 1957), specijalne efekte s pomoću leća (Sreća dolazi u 9, 1961), izmjene veličine kadra i modernističke režijske postupke (Svanuće, 1964), modernu kompoziciju boja i zatečenu scenografiju (Bablje ljeto, 1970). Utemeljio je Odsjek za filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti (1969) i ondje predavao do smrti. Napisao je knjige Filmska fotografija (1981) i O boji (2000). Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (1985)."¹

Ono što Hrvatska enciklopedija nije spomenula, i šte se vjerojatno i ne navodi u enciklopedijskim natuknicama, a često ni šire, jest podatak kojim se hobijima netko bavio, što ga je privatno veselilo, čime se bavio iz razonode. Tanhoferov hobi ipak je spomenut u monografiji iz 2016., objavljenoj 18 godina nakon autorove smrti,² što je dosada bilo i njegovo jedino javno spominjanje. U tekstu Tomislava Mikulića doznajemo da je Tanhofer volio računalne grafike i, za hrvatske prilike, vrlo rano, 1981., imao osobno računalo (PC) DAI, o čijem nabavljanju, tj. švercanju iz inozemstva, pišemo u uvodnom tekstu. Tekst također donosi uvid da se Tanhofer, ponekad u društvu nekolicine prijatelja, volio zabavljati računalom izrađujući digitalne grafike. Uz Mikulićev tekst reproducirane su tri fotografije Tanhofera i prijatelja koji u njegovu stanu početkom 1980-ih nešto rade na PC-ju³ i dvije reprodukcije originalnih crno-bijelih Tanhoferovih digitalnih grafika, od kojih je jedna reproducirana slijedeći original, crno-bijelo, dok je druga kolorirana blagom ružičastom bojom po cijelom formatu, slijedeći oblikovanje knjige. Tanhofer je napisao i knjigu O boji (2000.), a u svojim digitalnim grafikama osim crne i bijele upotrebljavao je i nekoliko osnovnih boja. Zanimljivo je uočiti da su sve njegove digitalne grafike izvedene u svega nekoliko mjeseci 1982. Nakon toga Tanhofer se više nije bavio tim hobijem.

Mikulić, jedan od rijetkih prijatelja s kojim je Tanhofer dijelio strast prema računalima, ne zna gdje se sreo s digitalnom umjetnosti, osim da je posjetio tendencije 5 1973. i njegovu samostalnu izložbu 1976., te svjedoči:

Kao intelektualac koji je pratio razvoj tehnologije u svijetu bio je daleko ispred svojih kolega i osjećao je potrebu zbližiti se s kompjuterskom tehnologijom. Raspon njegovih interesa bio je nevjerojatno širok. Bio je toliko praktičan i sposoban da je npr. sam gravirao specijalne staklene filtere za kameru i čak izvadio zub prijatelju Berku umjesto zubara. Imao je neobično velik broj alata i odlučio je dodati kompjuter u svoj asortiman bez ikakvih aspiracija da će postati kompjuterski umjetnik. Kad je kupio kompjuter nije ga znao programirati niti je išao na neki tečaj. Sam je učio programski jezik BASIC iz priručnika i s prijateljem kad je nešto kompliciranije zapelo. U Tanijevom studiju sam napisao komunikacijski program izmedju DAI kompjutera i Hewlett-Packard plotera (driver u programskom jeziku Assembler) u čemu mi je pomogao prijatelj i kompjuterski guru Siniša Novosel. Kad je samostalno nacrtao niz programiranih crteža nije ih izlagao u javnosti, što mi sugerira zaključak da je njega najviše zanimalo kako može kontrolirati ploter kompjuterom. Znajući da je on ručno urezivao linije u staklo da dobije svoje filtere za kameru vjerujem da se nadao da će s ploterom moći napraviti puno više i pedantnije varijacije svojih filtera. Ideja da svojim alatima doda mehanički uređaj koji danas zovemo CNC stroj⁴ sigurno je bila vrlo privlačna.⁵

Valja također pretpostaviti da je, kao izuzetno znatiželjan čovjek koji je bio tehnički nadaren i inovativan, Tanhofer sam sebi zadavao kreativne zadatke nacrtne geometrije, koje bi potom grafički rješavao. Kao hobi, iz zabave. Takav dojam dobiva se promatranjem 50-ak grafika koje je otisnuo. Za odabrane grafike računalom bi nacrtao i poseban okvir načinjen od tankih linija. U nekim fazama rada upotrebljavao je i kolaže, npr. motiva koji se repetiraju, koje je poslije uspio programirati računalom. Nazivi radova su razni parametri koje je primjenjivao, a svi su datirani 1982.

Mikulić spominje i Tanhoferov onodobni odnos prema videu:

Njegova se karijera temeljila na stvaranju filmova. Njegovo životno iskustvo s celuloidom, zvuk filma koji se vrti u kameri i superiorne tehničke karakteristike tog medija utjecale su da je otvoreno govorio o video kameri i općenito elektronskoj umjetnosti kao inferiornoj grani umjetnosti. U svom karakterističnom humoru koristio je izraz \'kao da držiš mrtvu ribu u ruci\'.⁶

Izuzev kvalitete nostalgije postignute u slici suvremenih filmova snimljenih na celuloidu s kemijskim razvijanjem, tehnička superiornost produkcije, postprodukcije i distribucije filmova u međuvremenu je prešla na digitalnu stranu. Dostupnost digitalne opreme za većinu građana više nije ekskluzivna. Prije nekoliko godina moj tada desetogodišnji sin i njegov vršnjak samostalno su, za dva sata, vlastitim pametnim telefonima snimili video (upotrebljavajući i slow-motion i time-lapse), montirali ga (koristeći muziku oslobođenu autorskih prava koju su pronašli na internetu) i objavili na svom privatnom videokanalu na internetu. Dva dječaka u igri napravila su produkciju, postprodukciju i distribuciju filma na vlastitoj opremi i s lako dostupnim servisima. U kontekstu postdigitalne uvjetovanosti naše svakodnevice multimedijalni sadržaji na društvenim mrežama samo su jedan od brojnih oblika amaterske kreativnosti. Nikola Tanhofer uvršten je u ovaj pregled kao rani primjer danas sveprisutnoga digitalnoga kreativnog amatera kojem je digitalna kreacija svakodnevno sredstvo izražavanja.