Tomislav Mikulić

Tomislav Mikulić (1953.) već se kao petnaestogodišnjak koji živi u Zagrebu susreo s digitalnom umjetnošću kada je, kako se sjeća, "vidio kompjutorske grafike u američkim časopisima negdje oko 1968. (...) Tada sam se zahvaljujući i današnjem dragom prijatelju Assefi, ondašnjem studentu medicine iz Etiopije iz vremena razmjene studenata iz Nesvrstanih zemalja upisao u čitaonicu Američkog kulturnog centra pri njihovoj ambasadi u Zagrebu na Zrinjevcu. Beskrajno sam zahvalan Američkoj vladi što nam je omogućila besplatan i neograničen pristup američkim časopisima i time uvid u svjetska dostignuća o kojima nismo mogli skoro ništa saznati iz lokalnih publikacija. Sjećam se Time i Life časopisa i kad su objavili čuvene Avedonove psihodelične plakate Beatlesa i fotografije Zemlje s Mjeseca koje su napravili Apollo astronauti. Ali neusporedivo su me više fascinirali članci o kompjutorskim grafikama koje su napravili John Mott-Smith, Lloyd Sumner ili tim u Calcomp kompaniji. To je posijalo sjeme u meni od kojeg se više nikad nisam izliječio."¹

Kao srednjoškolac, 1970., naučio je programski jezik FORTRAN u XV. matematičkoj gimnaziji u Zagrebu (danas XV. gimnazija). Mikulić svjedoči o tadašnjem radu na digitalnoj opremi:

Onda je vrijeme rada na kompjutoru bilo toliko dragocjeno da smo mi sve vježbe pisali na papiru i tek na kraju polugodišta mogli završni program izvesti na pravom pravcatom kompjutoru. To je bio neopisiv doživljaj. Upisao sam studij na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) Sveučilišta u Zagrebu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) 1971. i počeo crtati svoje prve grafike na tom istom kompjutoru i ploteru. (...) 1971. sam počeo intenzivno koristiti računalo i to uglavnom za crtanje. Izuzetak su bile obavezne matematičke vježbe u okviru nastave, a i za njih sam volio nacrtati grafikon, radije nego izračunati samo brojeve. Imao sam pristup ploteru ali mi onda nismo imali neke gotove programe za crtanje. Sam sam morao programirati i matematički definirati svaku točku u crtežu. Na mojim najranijim crtežima npr. Elips i Torus vidi se kako sam razvijao svoj softver, 'alat' s kojim sam sve brže mogao crtati sve složenije kompozicije. Čak i one najranije, npr. Rotacija, pokazuju faze pokreta. Moj je interes od početka bio usmjeren prema animaciji, kako oživjeti crtež. To je bilo zapravo beskrajno eksperimentiranje i znatiželja. U početku nisam vidio svoj crtež kao umjetničko djelo nego je svaki bio kao odskočna daska za nešto promijeniti i napraviti novi crtež.²

Na ETF-u mu je ponuđeno mjesto asistenta u Računskom centru. Svoje prve računalne grafike napravio je 1971. Imao je slobodan pristup digitalnoj opremi. Sam je svaki rad posebno programirao na računalu IBM 1130, a crteži su ispisani kemijskom olovkom ili tušem na ploteru IBM 1627, koji je ustvari bio Calcomp 565 incremental drum plotter za papir širine 12". Istu će opremu upotrebljavati za umjetničke radove do 1977. Paralelno sa studiranjem na ETF-u upisao je studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu "na temelju crteža rukom koji su bili potpuno nevezani za kompjutor."³ Diplomirao je 1977. godine u klasi prof. Alberta Kinerta, o čemu se prisjeća:

Moj bivši profesor i grafički umjetnik Frane Paro mi je, godinama kasnije, rekao da sam bio prvi student na ALU koji svoj diplomski rad nije napravio rukom.⁴

O kulturnoj klimi i ranoj digitalnoj umjetnosti u Zagrebu početkom 1970-ih, viđenoj očima mladića, Mikulić nam prenosi vrijedno svjedočanstvo:

Zahvaljujući reputaciji Zagreb filma i Zagrebačke škole crtanog filma,⁵ mi koji smo imali sreću odrastati u toj kulturološkoj sredini imali smo priliku gledati projekcije vrhunskih radova autora kao što su Norman McLaren ili John Whitney. U okviru Muzičkog biennala Zagreb⁶ početkom sedamdesetih godina prisustvovao sam ne samo nastupu John Cagea nego i audio-video-mirisnoj predstavi koju je osobno vodio John Whitney jr. Onda sam prvi put vidio njegov animirani film Terminal Self koji je zatinjao novu strast u meni (jednom studentu koji je mogao kompjutorom crtati samo tanke linije tušem po papiru), a to je kako otići negdje i probati opremu s takvim neshvatljivim mogućnostima. Izložba tendencije 4 na kojoj sam vidio kompjutorske grafike uživo bila je posebna poslastica. U to vrijeme sam već obožavao Vasarelyja, Picelja i Knifera i bilo mi je sasvim jasno da su matematički algoritmi na kojima se bazira kompjutorska grafika zapravo samo logični nastavak njihovih konstrukcija.⁷

Godine 1972., istodobno sa studijem tradicionalnih grafičkih i crtačkih disciplina na prvoj godini na ALU, izradio je niz digitalnih grafika, koje je počeo i izlagati. Radovi Torus i Nstar izloženi su na izložbi 7. Zagrebačkog salona u Zagrebu 1972., a devet grafika uvršteno je na izložbu tendencije 5 u Tehničkome muzeju u Zagrebu (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) 1973. O tim grafikama autor retrospektivno govori da "imaju elemente animacije -- crteži u pokretu u vremenu kad nisam imao pristup tehnologiji da ih oživim".⁸ Autor svojim radovima nije davao naslove sve dok to nije zahtijevala prilika, kao što je slučaj izlaganja. Nekoliko radova iz tog vremena nazvao je Kompozicija. Naslove im je najčešće davao po subroutines (potprogramima). Na izložbi tendencije 5 izložio je kompjutorske crteže, čije pojedine naslove pojašnjavamo: INSIN (engl. interrupted sine, hrv. prekinut sinus), SINCO (engl. sine cosine, hrv. sinus kosinus), TORUS, ELIPS, NSTAR, NSTAR II, OVEYE (engl. oval eye, hrv. ovalno oko) i LINED iz 1972. te seriju od sedam crteža pod nazivom Rotacija iz 1973. Animaciju Rotacija Mikulić će ostvariti tek dvije godine poslije.

Godine 1974. stvara nekoliko grupa računalnih crteža. GRID je serija od tri crteža gdje se distorzirane linije raspoređuju od centra prema rubu. TRIANGS -- SQ serija je od šest crteža s trokutima koji su raspoređeni unutar pravokutnika, a orijentacija trokuta, veličina i gustoća ovise o udaljenosti od sredine slike. Isti parametri primijenjeni su u grupi od osam crteža TRIANGS -- CIRC, samo što su trokuti raspoređeni unutar kruga. Grupa crteža WAVES kroz šest crteža prikazuje linije koje su definirane sinusima, a crteži se razlikuju po različitim parametrima trigonometrijske funkcije.

Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu (GSU) izdala je seriju računalnih grafika Mreža, tri verzije iste slike koja je varirana u bojama. Edicija od 100 primjeraka izvedena je u tehnici sitotiska 1973.⁹ Sitotisak je, uz veću nakladu, omogućio i slobodnu upotrebu boja i papira raznih formata, te će ga upotrijebiti i 1975. za radove City-lights i City-lines te 1976. za radove Plava perspektiva i Zelena perspektiva. Kombinirajući analogne i digitalne tiskarske tehnike, 1975. su nastali litografija Litografija II (1974.) i kolaž City-lights (1975.). Studirajući stare majstore na ALU, na primjerima poput Rembrandtove slike Noćna straža, Mikulić je uočio efekt svjetla iza nekog predmeta u prvom planu. U radu Litografija II primijenio je taj efekt na četverokutima. Potezima kredom po kamenu i uvjetovanim nepravilnostima postigao je isti efekt u litografskom tisku u radu Litografija II. Računalnim programom definirao je nepravilnosti poteza kredom i iscrtao ploterom modul veličine 20 x 30 cm. Crtež je sitotiskom otisnut u crnoj boji preko pozadine u pet nijansi plavkaste boje. Kolaž je kaširan na platnu veličine 150 x 200 cm. City-lights (1975.) prvi je put izložen na 10. Zagrebačkom salonu 1975.¹⁰ Na sličan su način nastali litografija Litografija (1974.) i otisak u sitotisku City-lines (1975.), no tu je za definiranje poteza krede Mikulić upotrijebio algoritam koji je mijenjao gustoću linija (umjesto ploha u prethodnom radu).

U raznim medijima izvedeni su i radovi iz serije Perspektiva iz 1976. u kojima se služi perspektivom s dvije ili tri žarišne točke. Prvo su nastali crteži kredom, pa slike akrilom na platnu, otisci u bakropisu i završno crtež ploterom uz pomoć računala. Perspektiva 5 (1975.) izložena je na (prvom) festivalu Ars Electronica u Linzu, 1979., u sekciji Kompjutorske grafike. Istim algoritmom ostvarene su Plava perspektiva i Zelena perspektiva te otisnute u višebojnom sitotisku 1976.¹¹

Mikulić svjedoči o dotadašnjim grafikama i pristupu novijoj tehnologiji, što je započelo 1974.:

Sporost plotera nije bilo jedino ograničenje tog medija. Crteže od drhtavih linija tušem sam htio vidjeti u više slojeva i boja što mi je uspjelo u sitotisku. U to vrijeme sam počeo koristiti grafički terminal Tektronix 4012 spojen na kompjutor HP2000F u Multimedijskom centru Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu (MMC), 1974. To je bila velika prekretnica u mojem radu. Na terminalu sam mogao generirati crteže u minutama a ne u satima kao na ploteru. Snimajući ekran terminala na crno bijeli 16-milimetarski film dobio sam bezbroj kratkih animiranih sekvenci.¹²

Krajem 1974. radio je na prvome računalnom animiranom filmu u MMC-u. Dok ga je još stvarao i testirao programe, početkom 1975., razmatrao je opciju kako da ga finalno izvede: "No, najteže me još čeka: programi za animaciju nekoliko tisuća crteža. A trebao bi naći i financijera..."¹³ Napokon, prva digitalna animacija (CGI)¹⁴ u Hrvatskoj snimljena je 1975. filmskom kamerom, u čemu mu je pomogao snimatelj Vladimir Petek. Ta prva sekvenca prikazuje pretvaranje (morphing) kvadrata u broj "1975", koja označava godinu nastanka.¹⁵ Ta i sve naredne sekvence Mikulićevih računalno generiranih slika s ekrana Tektronix 4012 u MMC-u snimljene su kamerom na crno-bijeli 16-milimetarski film.

Mikulić je 1976. prvu samostalnu izložbu održao u Galeriji Nova u Zagrebu, gdje je i prikazan prvi hrvatski digitalno animirani film, što je zabilježeno i u Filmskoj enciklopediji: "Prvi kompjutorski film u Jugoslaviji snimljen je i javno prikazan 1976. pod naslovom '2548A'. Autor Tomislav Mikulić je za snimanje koristio ekran graf. terminala Hewelett-Packard 2548A."¹⁶\

Autor navodi raniju godinu produkcije, 1975.,¹⁷ koja je zabilježena na filmu i koja se poklapa s podacima iz razgovora objavljenog u časopisu Start u veljači 1975., gdje se u fazi testiranja računalnog programa kao početak rada na filmu implicira kraj 1974.¹⁸ On također smatra da je film Random (1975.) prvi hrvatski digitalni animirani film jer je to prvi takav film koji je ostvaren kao cjelina.

Mikulić je tada upotrebljavao programske jezike FORTRAN, Assembler i BASIC te razvio brojne programe, algoritme, kao što su Morphing (1973.) za pretvaranje jednog oblika u neki drugi i Parametric font (1973.) kojim se ispisuju i manipuliraju slova. Ta dva algoritma primijenjena su na sljedećem primjeru. Na plakatu za Mikulićevu izložbu u Galeriji Nova 1976. prikazano je deset faza morphinga riječi TEKST u SLIKA. Slike su izdvojene iz animacije u trajanju od 8 sekundi (Prijelaz tekst u sliku, 1972. -- 1975.), koja je i predstavljena na izložbi, uz već spomenuti film Random. Kada se plakat za izložbu gleda u cjelini, nakon podataka o galeriji i radnom vremenu u gornjem dijelu, započinje tipografska cjelina: "TEKST / SLIKA MIKULIĆ KOMPJUTOROM: FILMOVI MULTIVISION PLOTTING CRTEŽI SERIGRAFIJE".¹⁹ Središnji i najveći dio plakata, uobičajeno rezerviran za reprodukciju djela, čine plavom bojom istaknute faze morphinga riječi "TEKST" u "SLIKA", dok je ispod toga najvećim slovima ispisano MIKULIĆ, što i priliči oblikovanju plakata za samostanu izložbu. Ostatak teksta o prezentiranim medijima prikazan je malim slovima.

U filmskoj dokumentaciji o izložbi u Galeriji Nova 1976., koja je, srećom, i danas dostupna, uz publiku i brojne grafike izložene na zidovima galerije na način klasične galerijske prezentacije, zabilježena je i brojna računalna i filmska oprema te dijaprojektori kojima su upravljali autor i njegovi suradnici.

Od 16. do 20. lipnja 1980. trajao je program Kompjuterska animacija u Galeriji Nova u Zagrebu. Program koji je koncipirao²⁰ (danas bismo rekli kurirao) Mikulić, predstavio je presjek međunarodnih dostignuća u umjetničkoj digitalnoj animaciji od već tada povijesnih primjera (Whitney, radovi od 1961. do 1971.; Vitkine, od 1968. do 1979.) do recentnih (Huitric i Colonna). Projicirani su filmovi i dijapozitivi, a na monitorima se prikazivao video s videokaseta. Herbert Franke predstavio je svoje autorske filmove, a na računalu demonstrirao vlastiti umjetnički kompjutorski program MONDRIAN. Od domaćih autora sudjelovali su s kompilacijom animacija na videotraci Mikulić i dijaprojekcijama Vilko Žiljak. Predstavljeno je nekoliko korporativnih promotivnih videa o najnovijim tehničkim dostignućima digitalne animacije. Program se prikazivao tijekom četiri dana od 18 do 20 sati, a po završetku programa svakog dana Julije Makanec demonstrirao je grafičke mogućnosti računala Apple II. Danas bismo takav program nazvali festivalom. Periodika uz detaljan opis programa i usporedbu s Međunarodnim festivalom animiranog filma u Zagrebu, koji tada još uvijek nije prihvaćao elektronski videoformat za prikazivanje računalne animacije, donosi i zapažanje: "Publiku su činili mladi ljudi, koji se ne bave animiranim filmom, ali su odrasli s kompjuterima, pa ih nije potrebno uvjeravati u njihove prednosti."²¹

O izazovu javnog predstavljanja digitalne umjetnosti koja je temeljena na vremenu (time-based art) razmišljali su mnogi umjetnici, kustosi i organizatori. U kontekstu galerijskog izlaganja likovne umjetnosti često se organiziraju posebni "događaji", bilo kao performansi u sklopu otvaranja izložbe, bilo u popratnom programu, kao što su programi filmskih projekcija ili videoprojekcija. U sklopu galerijskih izložbi uvedeni su videomonitori kao standard u 1970-ima, videoprojekcije u 1980-ima i PC-ji s monitorima i projekcijama digitalnih podataka u 1990-ima. Filmski projektori tek su kao vintage chick trend suvremene umjetnosti u 2000-ima projicirali loopove 16-milimetarskih ili 35-milimetarskih celuloidnih filmova u prestižnijim galerijama i muzejima. Napokon je, potaknut masovnom upotrebom i pojeftinjenjem digitalne opreme, u skoro svim galerijama poslije 2010. uspostavljen standard digitalnih projekcija s digitalnih formata. Za prezentaciju time-based medijske umjetnosti, od 1980-ih je umjesto izložaba prisutniji format festivala, ponekad uz popratnu izložbu. Kako se medijska time-based umjetnost često mijenja i redefinira, od 1990-ih mijenjaju se i formati prezentacija, koje se često koriste izvangalerijskim hibridnim platformama, kao što su internet ili wet-labovi za bio-art. Ponekad se prezentacije odvijaju u javnom prostoru, kao što je to slučaj s medijskim fasadama, akcijama taktičkih medija, performansima locative media (s upotrebom GPS-a) ili sound-walka i dr.²²

Mikulić svjedoči o formatu prezentacija ranih digitalnih animacija:\ "Kad su moji radovi postali samo animacija, kad su prestali biti na papiru, nisam više imao tradicionalne izložbe. Moje samostalne izložbe su počele biti projekcije u jednoj večeri. Jedini trag tih projekcija su plakati. Na sličan način sam imao i prezentacije u TV emisijama."²³ Dakle, osim galerijskih izložaba, Mikulić javne prezentacije izvodi i u drugim formatima. Jedan je "filmska autorska večer", preuzet iz filmskog svijeta, čemu je primjer Mikulićev večernji program Kompjuterska animacija u kinodvorani Studentskoga kulturnog centra u Zagrebu (danas SKUC) 1979.²⁴ Sljedeći je predavanje ili "artist talk", kao što je primjer predavanja na simpoziju Umjetnik i kompjutor u Parizu 1979.²⁵ Na plakatu za filmsku večer 1979. nalazi se reprodukcija rada Mona Lisa, posljednja faza morphinga portreta Leonarda Cohena u Mona Lisu. Plakat, visok dva metra, otisnut je u tehnici sitotiska, a oblikovao ga je Mikulić.²⁶ Taj rad je1978. reproduciran i na naslovnici knjige Herberta Frankea Kunst kontra Technik?.²⁷ Animacija je snimljena s ekrana terminala Tektronix 4012, 16-milimetarskom kamerom na crno-bijelu filmsku traku te naknadno obojena elektronskom videoopremom. Napravljena je 1976. za novu uvodnu špicu emisije Zdravo mladi, popularnu zabavno-dokumentarnu emisiju, prikazivanu na Televiziji Zagreb od 1970. do 1987. i nagrađenu medaljom TVZ-a za kreativnost mladih.

Najširi format prezentacije druge polovine 20. stoljeća zasigurno je bio TV program, kojim se Mikulić koristio često i na razne načine. Na Televiziji Zagreb (TVZ, Danas HRT) 1976. osim u reportaži o samostalnoj izložbi sudjelovao je i u dva predstavljanja MMC-a,²⁸ u kojima je prikazao svoje animacije i interpretirao njihov tehnički i umjetnički aspekt. Svojevrsnu aproprijaciju televizijskog programa kao umjetničkog medija Mikulić je ostvario u emisiji TV Izložba emitiranoj na TVZ-u 1988.²⁹ Autor svjedoči:

TV Izložba je bila serija emisija o umjetnicima. Sve dotadašnje emisije su pokazivale izabranog umjetnika u njegovom atelieru, detalje kako radi, slika ili gravira. Malo su bili pokazani radovi, a malo umjetnik dok radi. U pozadini je bila glazba i nije bilo komentara niti voice-overa. Urednica Vesna Mahečić mi je s punim povjerenjem dala slobodne ruke da sam režiram emisiju o svom radu. To je bio presedan jer su TV Izložbe pokazivale kako umjetnik stvara neka umjetnička djela. U mom je slučaju zapravo emisija bila umjetničko djelo i pokazivala je kako nastaje. Kritika je to primila kao veliki pomak i osvježenje. Emitirana je više puta.³⁰

Animirani video Ples (1979., 6' 30") ostvario je u suradnji s plesačicom Zagorkom Živković, koja nastupa u virtualnom, računalno animiranom prostoru. Video je prikazan u službenoj konkurenciji programa Svjetskog festivala animiranog filma u Ottawi 1980.³¹ To je bio prvi filmski festival koji je prihvatio filmove u videoformatu.³² Naime, za elektronske filmove videotraka je bila izvorni medij u kojem su nastali radovi, no festivali su do tada inzistirali na formatu celuloidnog filma. Osim nepotrebnih produkcijskih troškova s filmskom trakom problem je bio i u kvaliteti slike: u transferu s elektronskoga na kemijski medij izgubila bi se kvaliteta.

Mikulić je samostalno ostvario značajne rezultate u TV grafici. Iz tehničkih razloga logotip EBU Eurovision³³ za potrebe međunarodnih televizijskih prijenosa, uvijek se emitirao sa statičnih dijapozitiva. Mikulić je izradio prvu animiranu špicu logotipa Eurovizije 1979. i omogućio da RTZ bude zabilježena kao prva televizija u povijesti EBU-a koja je napravila i emitirala animirani logo Eurovizije.³⁴ "Kao šef Odjela TV dizajna u Scenografiji RTZ-a 1980.–1991. ostavio je dubok trag kreiranjem animiranih najava (špica) za većinu emisija (Dnevnik, Program plus, Subotom uvečer, Kviskoteka i dr.)"³⁵ Vodio je tim od 18 autora koji su razvijali vizualne komponente za program i za TVZ. Ostvario je animiranu špicu za zimske Olimpijske igre u Sarajevu 1984. O tom iskustvu autor svjedoči:

TVZ je imala grafičku stanicu Flair koja je mogla samo digitalno pohraniti jednu statičnu sliku. Ali Flair nije mogao generirati sliku programski ili algoritamski. U to vrijeme sam već imao svoj vlastiti kućni kompjutor (DAI)³⁶ koji sam mogao programirati ali slika koju sam mogao pohraniti bila je premale rezolucije za takav zahvat. Da bih napravio kompjutorsku animiranu špicu za Olimpijadu, jedino rješenje koje sam vidio u tom trenutku bilo je da napišem i izvodim animaciju na DAI kompjutoru, a da rezultati idu u Flair u visokoj rezoluciji. Poslije nevjerojatne hardver-softver akrobatike, gdje je ključnu ulogu odigrao kolega Antun Šernhorst i uspostavio hibridni sistem, projekt je uspio i moja animacija iz TVZ je pobijedila na natječaju i bila emitirana širom svijeta.³⁷

U Melbourneu, kamo se preselio, 1992. osniva vlastiti studio za animaciju i grafički dizajn High Resolution Design Studio.³⁸ Razvio je grafiku za sustav Virtual Sports, uključujući vizualne komponente virtualne "žute linije" za natjecanja u plivanju na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. Njegovu animaciju izabrao je Autodesk, Inc. i uključio u svoj showreel na SIGGRAPH '96. Iste godine bio je jedan od troje nominiranih animatora za najprestižniju australsku nagradu za animaciju – godišnju nagradu Australskog festivala efekata i animacije. Od 2002. do umirovljenja radi u timu Advancement na Monash Universityju. Mikulić je pobijedio na natječaju za umjetnost i dizajn Grada Melbournea Urban Forest 2011., točno 40 godina nakon što je napravio svoje prve računalne grafike.