Vilko Žiljak

Vilko Žiljak (1946). učio je programiranje 1969. u jeziku FORTRAN, na računalu IBM 1130 na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) Sveučilišta u Zagrebu.¹ Studirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1973. stekao zvanje "diplomirani inženjer eksperimentalne fizike". Iste godine prvi je put izlagao umjetničke računalne grafike na izložbi tendencije 5 koja je održana je u Tehničkome muzeju (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) u Zagrebu, jednom od tri dijela izložbe pod nazivom kompjuteri i vizualna istraživanja. Doktorirao je 1981. na ETF-u i stekao titulu "doktor tehničkih znanosti iz područja računalnih znanosti". Od 1982. profesor je na Grafičkom fakultetu, gdje je vodio katedru za tiskarski slog i računarsku tehniku, osnovao Interdisciplinarni studij grafičke tehnologije i bio dekan od 1983. do 1987. Godine 1982. izabran je u znanstveno nastavno zvanje znanstveni suradnik i docent za grupu predmeta: računarska tehnika i simulacijski jezici iz područja računarskih znanosti na ETF-u. Redovni je član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, čiji je dopredsjednik od 2009. Tijekom svog rada bavio se istraživanjem, razvojem i primjenom informatičke, računalne i grafičke tehnike na širem području znanosti. Djeluje u tri znanstvene grane: matematičko modeliranje i simulacija, računalna grafika i tiskarstvo te vizualno istraživanje pomoću računala. Iz tih područja objavio je prve knjige na hrvatskom jeziku i organizirao nastavu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima. Objavio je autorske i suautorske radove u znanstvenim područjima: tehničke (računalstvo, grafička tehnika, geologija), medicinske, društvene (obrazovanje, sociologija, informacijske, ekonomske), humanističke (znanost u umjetnosti) i prirodne znanosti. U njegovoj bibliografiji navedeno je 510 naslova. Publicirao je više od stotinu znanstvenih radova.² Računalno modeliranje i simulaciju primjenjivao je prilikom projektiranja velikih gospodarskih sustava kao što su Koksara u Luci Bakar (1973.–1974.), Luka Rijeka (1974.–1979.) i Jugoslavenski naftovod (1979.–1982.). U grafičku industriju uveo je nekoliko novih tehnologija zaštitnog tiska. S grupom suradnika digitalnim je tehnikama izveo oblikovanje dokumenata Republike Hrvatske (putovnica, domovnica, osobna iskaznica) u Hrvatskom tiskarskom zavodu u Zagrebu, 1991. S Miroslavom Šutejom suautor je oblikovanja novčanica hrvatske krune / kune (1992.–1994.). Dobitnik je nagrade za životno djelo Zlatna kuna, 2008., i Državne nagrade za znanost, 2010. Redoviti je član, Zmaj od Kune, Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", gdje je obnašao dužnost meštra Društveno-humanističkog zbora (2008.–2016.).

Umjetničke računalne grafike počinje stvarati 1970., otkada radi kao voditelj odjela za matematičko modeliranje i optimizaciju velikih sustava u Industroprojektu.³ Tamo za stvaranje umjetničkih radova upotrebljava računalo IBM 1130 na kojem se "jedna grafika izračunavala oko 8 sati".⁴ Printovi su izvedeni na linijskom pisaču na standardnom papiru širine 42 cm, uključujući perforacije duž širine papira. Numeracije koje se nalaze uz naziv na grafikama kao što su RN Prijelaz 1/34 (1971.), RN Prijelaz 14/34 (1971.) i Prodor kruga 2/18 (1972.) ne označuju nakladu, kako je to uobičajeno u označavanju umjetničkih grafika, već služe za razlikovanje unutar iste skupine motiva. O počecima svog stvaranja umjetničkih računalnih grafika autor kaže:

Grafike su nastale samo kao osobni likovni radovi. Oduvijek sam bio zaljubljenik u matematiku. Postavljao sam si pitanja: Kako vidjeti kompleksne apstraktne matematičke relacije? Kako ih spojiti u novu apstrakciju i vidjeti? Tako se javila potreba za objavljivanjem novih matematičkih struktura kao slika. U to vrijeme vizualizacije matematičkih relacija su se tumačile samo kroz elementarne oblike (pravac, parabola, eksponencijalni oblici...) jer nitko nije imao vremena da 'pješke izračuna' sve korake u bogatom matematičkom svijetu i prezentira nove fantastične oblike. Muzička škola me naučila kontrapunkt i solfeđo. Sviram desetak instrumenta. Budući da sam muzičar, razvio sam metode programiranja, odnosno komponiranja stohastičkog niza.⁵

Na prvoj javnoj prezentaciji na izložbi tendencije 5, 1973., predstavio je svoj umjetnički rad s 14 računalnih grafika iz 1972. pod nazivima Simulacija prijelaza, Podloga, Razvoj, Miješani skupovi i Interakcija skupova. Pojedinačni printovi su dužine 30,5 ili 60,9 cm i odabir su iz veće grupe grafika. U katalogu je objavljen kratak opis koji se odnosi na sve izložene radove: "U pet datoteka spremljeni su podaci stohastičke-diskretne prirode, a u dvije datoteke podaci kontinuiranog prostora. Programom MGMG vrši se simulacija interakcije i mijenjanja."⁶ Linijskim pisačem te su apstraktne slike ispisivane slovima, koje tvore tzv. ASCII slike. Pridodane likovne vrijednosti računalno generiranih slika ispisane su odabranim slovom linijskog pisača. Poslije tendencija 5 izlaže iste godine na sljedećoj značajnoj međunarodnoj izložbi digitalne umjetnosti, Sigma 9, Contakt II u Bordeauxu. Umjetničke će radove sljedećih godina prezentirati na brojnim skupnim izložbama, što čini u kontinuitetu do danas, a od onih ranijih izdvojit ćemo ICCH/2 u Los Angelesu, 1975.,⁷ i Kompjutori u vizualnoj umjetnosti u Bruxellesu, 1981.⁸

Početkom 1974. njegove umjetničke grafike koriste se u najavi televizijske emisije Za trenutke odmora, emitiranoj na Televiziji Zagreb (TVZ, danas Hrvatska radiotelevizija), što je vjerojatno bila prva digitalna TV grafika u Hrvatskoj.⁹ Kao i onodobne Žiljkove grafike, tako je i emitiranje TVZ-a tada bilo crno-bijelo; tek se 1975. prešlo na emitiranje u boji. Prvu samostalnu izložbu imao je u Galeriji INA 1974. u Zagrebu, galeriji naftne kompanije s kojom je poslovno surađivao.¹⁰ Među 22 izložena rada, računalnim grafikama na papiru, nalaze se i tri svilene ženske marame, modni upotrebni predmeti, na koje su računalne grafike aplicirane sitotiskom.¹¹ Marame su producirane i izvedene u Varaždinskoj industriji svile (VIS) u Varaždinu, koja ih je i distribuirala za prodaju u modnim trgovinama u Hrvatskoj. Na galerijskim prezentacijama nazivane su Kompjuterska grafika 01-plavo, Kompjuterska grafika 01-crveno ili Miješane grupe 101, Miješane grupe 102.¹²

Na računalnom terminalu UNISCOP 100¹³ u INA Naftaplinu 1975. nastavlja rad na seriji Simulacija prijelaza, no ovog puta u boji. To više nisu slike ispisane ASCII znakovima, nego vektorske grafike u grubom rasterskom prikazu, no s mnogo detalja i polutonova, širokog spektra boja i velike saturacije. Uz naziv serije radovi nose i podnaslove kojima se razlikuju parametri izvođenja, kao npr. Simulacija prijelaza, VŽ 10B/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH (1975.). Serija tih grafika otisnuta je u boji u ofsetnoj tehnici na papiru u produkciji Galerije suvremene umjetnosti iz Zagreba,¹⁴ gdje su i izložene na njegovoj samostalnoj izložbi iste godine. Izložba je predstavila, osim marama i serije grafika u boji, i kolaž sastavljen od crno-bijelih grafika veličine oko 120 x 120 cm. U galerijskom prostoru demonstriran je i računalni terminal UNISCOP 100, koji je za tu priliku posudila INA Naftaplin, OOUR Tehnička priprema i razvoj.¹⁵ U predgovoru kataloga autor o svom radu piše:

(...) fizičar se nalazi na onom istom vječnom poslu na kojem se nalazi čovjek kao filozof, kao znanstvenik, kao umjetnik, kao–naprosto–biće koje misli. Odabravši fiziku kao svoj poziv, ja sam samo odabrao jedan određeni način spoznavanja svijeta, odabrao sam jedno od posebnih sredstava, koja, međutim, teže jednom cilju. (...) Kao fizičar ja svijet physisa vidim kao permanentni stohastički proces u kojemu fizika otkriva zakonitu igru elemenata slučajnosti i determiniranosti. Ali spoznajna znatiželja nije mi dopuštala da se zadovoljim uobličavanjem spoznaja samo u apstraktni jezik matematike, nego me tjerala da tu spoznaju vizualiziram u likovni dokument. (...) I matematički jezik fizike, dakle, kao i svaki jezik, ostavlja onome tko se njime služi punu slobodu izražavanja. Njime se, kao i svakim drugim jezikom, bio neverbalan ili likovni na primjer, može o istoj stvari govoriti sasvim različito.¹⁶

Izložba iz Zagreba putuje u Mali salon Moderne galerije u Rijeci (danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti). Žiljak je svoje radove i dalje prezentirao na brojnim samostalnim izložbama, a od ranijih spomenut ćemo one u Zagrebu, u Galeriji Dubrava (1977.), Galeriji Nova (1978.) i Galeriji Mladost (1981.).

Predgovor za izložbu 1977. piše povjesničar umjetnosti Zdenko Rus. Izdvajamo:

Sumnjiva (je) izjava u doba instrumentalne i instrumentalizirane svijesti u svjetlu toliko djelotvornog stava da je medij poruka. Međutim, izlažemo se toj herezi u ime samog Žiljkova djela, izdvajamo ga na taj način iz općenitosti, dakle njegovu pojedinačnost iz općih okvira, nadilazimo onu ravnodušnost koja je neminovno prisutna na nivou tehničke analize. Razaramo, najposlije, onu magijsku auru stroja koji misli (u ovom slučaju stroja koji crta), kojom se–paradoksalno–tako obilato služe matematički i elektronski nastrojeni umjetnici. (...) Uočavamo otvorenost i dinamičnost kompozicionih shema, visoki stupanj 'ne-vjerojatnog ustrojstva' koji izrasta iz kritične napetosti sa 'entropijom' (neredom), a ne sa 'redundancijom' (redom). Stoga bismo kazali da Žiljak kompjuterski crta izuzetno slobodno, a ne zarobljava se (u biti) prastarim ('redundantnim') kategorijama mjere, reda, broja, koje u kompjuterskoj praksi najčešće rezultiraju u najgorem ornamentalizmu. U tome je njegova osnovna specifičnost. On je kompjuterski enformelist.¹⁷

Na sljedećoj stranici kataloga objavljuje tekst i autor, koji počinje uputom:

Gledajući sliku nastalu s pomoću kompjutera trebalo bi zaboraviti na njeno strojno podrijetlo i bilo koju njenu vezu sa strojem. Valjalo bi promatrati zakonitost toga podrijetla, odnosno unutarnju opravdanost rezultata. (...) Moji crteži rukom nastali su kao rezultat želje da doživim kontrolu nad potezom, da zamislim poistovjećivanje linije povučene rukom i onoga što je pokreće s mogućnostima matematičkog jezika, odnosno programa koji će simulirati poteze: vibracije, zaokrete, trzaje, blage linije, serije kontroliranih i serije nekontroliranih poteza, pijane linije, umorne, teške linije, skladne poteze u malom i u velikom, nesklad u malom i skladu velikom.¹⁸

Seriju Simulacija prijelaza nastavlja te 55 radova ostvarenih 1976. i 1977. izlaže u Galeriji Nova u Zagrebu 1978. Radovi su u boji, veličina 24 x 35 cm i 9 x 9 cm. U katalogu autor ponovno piše o svom radu raspravljajući o odnosu znanosti, suvremene umjetnosti, računala i njegove moguće upotrebe:

"Suvremena znanost kao da upravo svojim najvećim trijumfima demantira vjeru u mogućnost pune i objektivne spoznaje stvarnosti. Ona pokazuje kako čovjekovo znanje, koje se iz dana u dan povećava, sve više otkriva nova područja ne-znanja, nova područja stvarnosti, te sve više učvršćuje vjerovanje u beskonačnost, kako stvarnosti, tako i spoznajnog procesa koji teži spoznati."¹⁹

Funkcionalnoj primjeni računala suprotstavio je nefunkcionalnu, estetsku, koja "ima prednost upravo stoga što svrha nije određena, (...) stoga što je slobodna, (...) potiče nas i tjera da istražujemo, da sve dalje razmičemo granice poznatih mogućnosti kompjutera".²⁰ Estetska je primjena računala "gotovo obaveza, stoga što ona najbolje i najpotpunije osigurava istraživački odnos prema kompjuteru".²¹

Na prvom osobnom računalu Apple II, koje posjeduje od 1979., rezultate rada bilo mu je omogućeno gledati na TV ekranu u boji ili pak snimiti direktno (analognim) VHS videosnimačem.²² Računalne grafike snimao je s ekrana i na dijapozitive, koje je naknadno u serijama prezentirao kao dijaprojekcije. To je bio slučaj i na međunarodnoj grupnoj izložbi Kompjuterska animacija u Galeriji Nova u Zagrebu, koju je organizirao Tomislav Mikulić.²³ Od 1981. do 1983. ostvario je u produkciji TVZ-a dvadesetak TV emisija o informatici za koje je sam napisao scenarij. Navest ćemo neke nazive/teme emisija: Simulacija (1982.), Crtanje kompjuterom (1982.), Elektronička računala (1983.), Nosioci podataka, masovne memorije (1983.), Programiranje (1983.), Mreže računala (1983.) i Kompjuterske igre (1983.). Tu predstavlja i vlastite umjetničke digitalne animacije i računalnu glazbu koju je komponirao "dvoglasno za dva računala primjenjujući stohastičke principe koje je razvijao na području matematičkog modeliranja pa i grafike".²⁴

Dosad jedina objavljena monografija o ranoj digitalnoj umjetnosti u Hrvatskoj jest Vilko Žiljak: Kompjuterska grafika Dore Kinert iz 1996.²⁵ Bogato ilustrirana monografija velikog formata donosi opsežan tekst Dore Kinert te skenove odabranih stranica kataloga izložaba i periodike.

Žiljak je ostvario brojne tehničke inovacije, a zajedno sa suradnicima dobitnik je više od sto nagrada. Uveo je novu varijablu za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm.²⁶ Znanje o infracrvenom spektru primjenjuje i u umjetnosti i oblikovanju, koje naziva INFRAREDART i INFRAREDESIGN. Infracrvenom slikanju podučava umjetnike u galeriji Sveti Ivan Zelina, koju je i osnovao 1994. u Sv. Ivanu Zelini. O tim aktivnostima Žiljak kaže: "Računarska grafika je osnova dualnog programiranja za vizualno i blisko infracrveno svjetlo. InfraRed grafika je grafika sa skrivenim slikama. Otvara se područje osobnog vizualnog izražavanja, prikaza grafika izvan dometa našega golog oka. Okruženi smo 'video nadzorom' potpomognutim s najrazličitijim računarskim tehnikama. Nova vizualna istraživanja spajaju dva svjetlosna područja koja se paralelno prikazuju: ili su međusobno zavisna ili su potpuno razdvojena."²⁷

O računalnom programiranju i računalnim grafikama Žiljak nam danas poručuje:

Do sada sam predavao oko 14 različitih jezika. Jedan od prvih zadataka mojim studentima je: 'Razvijte svoj osobni jezik na bazi PostScripta, kao svoj grafički alat za kreiranje vlastite kompjutorske grafike.' Nakon njihova prvog zaprepaštenja, već nakon pola sata svi studenti razumiju kreiranje osobne strukture komandi za vizualnu prezentaciju novih grafika. Prisjećam se da sam takav prijedlog postavio na simpoziju Racionalno i iracionalno u vizualnim istraživanjima danas u sklopu izložbe tendencije 5, 1973. u Zagrebu, ali me nitko nije razumio. Da zaključim, razvoj vlastitog jezika za kompjutersku grafiku je obavezni posao ako se želi kreirati osobni autorski opus posve novih likovnih djela s kompjuterom. (...) Još i danas se bavim inovacijama algoritma s kojima ne razvijam samo nove vizualizacije već i nov pristup matematičkom modeliranju u likovnoj umjetnosti.²⁸