Miljenko Horvat

Naizgled dijametralno suprotnu poziciju racionalnoj umjetnosti pripadnika pokreta Nove tendencije (NT) možemo promatrati u radu protokonceptualne grupe Gorgona iz Zagreba, koja je najintenzivnije djelovala od 1959. do 1964.¹

Gorgona nije imala vlastiti formalni stil niti se javno očitovala preko manifesta, tipičnih za avangardne grupe tog doba. Djelovanje grupe bilo je pretežito privatnoga karaktera, a uključivalo je i ponašanje kao umjetnički čin. To su bile primjerice zajedničke šetnje u prirodi (pod nazivom komisijski pregled početka proljeća), bogata korespondencija pisana arhaičnim i šaljivim jezikom te antedatirana sto godina unatrag, radni sastanci s domaćim zadaćama i raznim anketama (npr. mislima za određeni mjesec) te zamišljanje različitih projekata na konceptualnoj razini i uglavnom neizvedenih.² S obzirom na toliko različite umjetničke diskurse, pomalo je zbunjujuća činjenica da je od devet članova grupe Gorgona čak pet sudjelovalo u Novim tendencijama, koje su proklamirale racionalni, konstruktivni i angažirani pristup umjetnosti i društvu. Očito je da ne možemo pristupiti problematici kroz linearni povijesni okvir. U grupi Gorgona djelovali su slikari Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Julije Knifer i Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, povjesničari umjetnosti i likovni kritičari Matko Meštrović, Radoslav Putar i Dimitrije Bašičević Mangeleos te arhitekt, slikar i fotograf Miljenko Horvat. Matko Meštrović je kokustos prve izložbe, jedan od pokretača NT-a te njegov vodeći teoretičar, dok su Putar i Bašičević bili zaposlenici Galerije suvremene umjetnosti i organizatori zagrebačkih izložaba NT-a te, kao i Meštrović, članovi uredničkog odbora časopisa bit international. Julije Knifer izlagao je na prvoj, drugoj i četvrtoj zagrebačkoj izložbi NT-a, Mangeleos na izložbi tendencije 4 (1969.), a Miljenko Horvat izlagao je računalne grafike u sklopu izložbe tendencije 5 (1973.).

Gorgona je organizirala niz izložaba u off-prostoru, u radnji za uokvirivanje slika Salon Schira, koji su nazvali Studio G. Osim vlastitih, organizirali su i niz izložaba drugih autora, među kojima i sudionika NT-a Françoisa Morelleta (1962.) i Piera Dorazija (1963.). Izdavali su publikaciju–antičasopis Gorgona–koju je Josip Vaništa, pokretač grupe, zamislio kao niz zasebnih autorskih radova, što iz suvremenog diskursa možemo sagledati kao preteču forme umjetničke knjige. Objavljeni su brojevi časopisa Gorgona Dietera Rota (sudionika NT-a 1961.) i Victora Vasarelyja (sudionika NT-a 1973.). Zbog nedostatka financijskih sredstava na razini makete ostali su časopisi Piera Manzonija (sudionika NT-a 1961.), Enza Marija (sudionika NT-a 1963. i 1965.) i Ivana Čižmeka (sudionika NT-a 1965.) te Ive Gattina i Marjana Jevšovara.

Član grupe, povjesničar umjetnosti i eminentni likovni kritičar Dimitrije Bašićević, koji je umjetnički djelovao pod pseudonimom Mangeleos, predložio je da se jedan broj časopisa Gorgona preskoči u numeraciji te da se taj nepostojeći broj predstavi kao njegovo autorsko izdanje. Prijedlog nije prihvatio Josip Vaništa. Mangeleos je objavio jedan drugi autorski časopis u okviru edicije "a", koju je osobno izdavao Ivan Picelj, prominentni sudionik NT-a. Picelj je seriju časopisa "a" pokrenuo 1962., zalažući se "za aktivnu umjetnost",³ racionalnost i "podređenost višem strukturnom redu",⁴ što su dijametralno suprotne vrijednosne kategorije od onih u radu grupe Gorgona. Mangeleosov prijedlog za izložbu u Studiju G također je odbijen, pa je izuzev njegove edicije časopisa "a", među rijetkim javnim predstavljanjima njegova umjetničkog djelovanja u 1960-ima bilo sudjelovanje na izložbi tipoezija 1969. u sklopu tendencija 4. Mangeleos je počeo javno prezentirati svoje radove tek od 1970-ih, a s obzirom na mistificiranje i plansko antedatiranje vlastitog umjetničkog rada, možemo samo pretpostaviti je li ih stvarno počeo izvoditi od 1950-ih.

U djelovanju NT-a pristup je otvoren, racionalan, lijevi, antiburžujski društveno angažiran na širokom planu te okrenut budućnosti, slijedeći avangardističku i modernističku logiku negiranja povijesti i preispitivanja svijeta ispočetka. S druge strane, u djelovanju grupe Gorgona pristup umjetnosti i svijetu krajnje je individualistički, poetski, duhovit, nihilističan, začudan i apsurdan, okrenut prošlosti, podržavajući tradiciju građanstva u nestajanju u socijalističkom okruženju tadašnjeg Zagreba i time politički konzervativan. U tome je i glavna razlika Gorgone i Situacionista, koji su, također 1960-ih, promovirali ponašanje kao umjetničku formu. Oba su diskursa avangardna i povezuje ih radikalno poimanje povijesti i povijesnog trenutka u kojem se nalaze, no shvaćaju ih vrlo različito. Iz toga proizlazi dijametralno suprotno shvaćanje vlastite uloge u društvu. S jedne strane, Gorgonu obilježava filozofija egzistencijalizma, apsurd i nihilizam kojim se igraju uspostavljajući neko svoje paralelno, cikličko vrijeme, te se skrivaju od društva u privatnost. S druge strane, NT želi stvarati novi svijet ispočetka, od nule, i u tome vidi svoju ulogu racionalno, otvoreno, aktivno i konstruktivno. Oba diskursa ipak povezuje avangardistički koncept brisanja granica između života i umjetnosti. Drugim riječima, Gorgona ne gaji nadu da će znanost donijeti napredak, dok NT u to čvrsto vjeruju i promoviraju na svim poljima, od umjetnosti preko dizajna do politike. Uzimajući u obzir slučajeve preklapanja i istovremenosti dvaju različitih umjetničkih koncepata u okviru kojih su djelovali navedeni umjetnici, povjesničari umjetnosti i teoretičari, čini se da linearna povijest umjetnosti nije primjenjiva na slučaj hrvatske likovne scene 1960-ih, ako je primjenjiva uopće. Ta naizgled shizofrena slika može nam se činiti jasnijom s obzirom na zalaganja pojedinaca na javnom planu kroz ideje koje su polako formirale kulturni mainstream (npr. djelovanje Meštrovića, Putara i Bašićevića kao likovnih kritičara i promotora ideja NT-a) i druge paralelne interese koji su bili izvan okvira javnog djelovanja i određenoga povijesnog trenutka, kao što su "privatni", poetični, nevidljivi, apsurdni, neracionalni i "socijalno neangažirani" radovi Gorgone.

U vremenu djelovanja grupe Gorgona njezin rad nije bio šire društveno vrednovan, iako su njezini članovi bili prominentni sudionici likovne scene, kao umjetnici, organizatori i kritičari. Gorgonini radovi šire su valorizirani tek naknadno, kontekstualizacijom rada grupe kroz teoriju i praksu neobjektne (konceptualne) umjetnosti, tj. Nove umjetničke prakse krajem 1970-ih.

Miljenko Horvat (1935.–2012.) autor je časopisa Gorgona br. 7 iz 1965., koji Marija Gattin opisuje ovako: "Svaki broj sadrži po dva foto-povećanja različitih ekspozicija istog snimka obale u Skagenu u Danskoj. Tu obalu s mrtvim galebovima spominje Miloš Crnjanski u svojim putopisima, a to je razlog i Vaniština posjeta Skagenu. Potaknut Vaništinom pričom posjećuje ga i Miljenko Horvat u rujnu 1963. i tada stvarno nalazi uginule galebove koje fotografira i šalje Vaništi. Jedna od fotografija izabrana je za izradu časopisa koja ponovljena u nižoj ekspoziciji daje ovoj publikaciji Miljenka Horvata izrazito poetičan ton."⁵

Po obrazovanju arhitekt, no predani umjetnik, slikar i fotograf, član Gorgone, Miljenko Horvat živio je u Parizu od 1962. do 1966., potom u Montrealu, gdje je diplomirao povijest umjetnosti. Prvu samostalnu izložbu održao je 1961. u Zagrebu, a iste godine sudjeluje na drugom Bijenalu Muzeja moderne umjetnosti u Parizu. Slike, crteže, grafike i fotografije izlagao je na više od 150 grupnih i samostalnih izložbi od Europe do Sjeverne i Južne Amerike i Japana. Mnogi radovi nalaze se u muzejskim kolekcijama, među ostalima u MOMA-i u New Yorku.⁶

Godine 2000. kao kustos sam odabirao radove rane digitalne umjetnosti iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu pripremajući izložbu I am Still Alive.⁷ Tada još nije postojao popis zbirke u digitalnom formatu (ni mogućnost pretraživanja), pa sam odabir radio "ručno", listajući knjigu sa svim radovima, gdje su samo neki bili reproducirani.⁸ Poznajući tada rad Miljenka Horvata tek kao člana grupe Gorgona, slikara i fotografa, nisam ni pomislio da su četiri grafike u sitotisku pod nazivom Konverzacija C 1-4, iz 1973., zapravo računalne grafike. Pokazalo se da sam tom prilikom propustio uvrstiti njegov rad na izložbu. Za izložbu I am Still Alive uspostavilo se da je prvi put retrospektivno pokazala radove rane računalne umjetnosti iz 1960-ih i 1970-ih u svjetskim okvirima. Poviješću digitalne umjetnosti se, naime, 2000. na svijetu rijetko tko bavio, te ona, kao ni Nove tendencije nisu bile aktualne teme. Naknadno sam, pomnije proučavajući NT saznao da je Miljenko Horvat izlagao računalne grafike na izložbi tendencije 5, 1973., no budući da je Horvat učestalo prezime u Hrvatskoj, još nekoliko godina nisam shvatio da je riječ o istoj osobi, odnosno da je član grupe Gorgona taj isti autor.⁹ Miljenko Horvat intenzivno je radio i izlagao računalne grafike od 1971. do 1977.,¹⁰ no to nije bilo lako uočiti poslije 1977.

Na pitanje Alexisa Lefrançoisa "Koja vam je trenutačno najdraža tehnika?", 1980. godine Miljenko Horvat odgovara: "Teško je reći. Stalno slikam i stalno crtam. Radim i litografije. (...) Moj je rad gestualan."¹¹

U istom razgovoru ponovno se spominju umjetnički mediji.

"A. L.: Služili ste se mnoštvom različitih sredstava izražavanja: fotografijom, kolažem, slikom, crtežom, gravurom. Odgovara li upotreba pojedine tehnike određenoj razvojnoj fazi ili ste ih koristili sve istovremeno?

M. H.: Uvijek sam koristio nekoliko tehnika istovremeno. Počeo sam sa crtežima tintom i pastelom; istovremeno sam slikao, najprije uljem, a kasnije akrilnim bojama. Što se tiče fotografije, smatram je djelatnošću po sebi. Nju treba razlikovati od fotografija koje koristim kao gradbeni element slike u svojim kolažima. U Parizu sam, na primjer, između 1962. i 1966. zimi fotografirao posve ogoljelo drveće i izrađivao fotografije visokog kontrasta. Fotografirao sam i opustjele ulice, neobična mjesta, a kasnije, u New Yorku i drugdje, zidove, natpise, grafite, poderane plakate. Neke od tih fotografija izložio sam pod nazivom 'fotodekolaži'. A kad je riječ o mojem slikarskom radu u pravom smislu riječi, volio sam prikupljati istrošene, prljave stvari, otpatke–nije u tome bilo nikakve nostalgije–i upotrijebiti ih kao gradbeni i koloristički element. Umjesto da nanosim boju kistom, činio sam to ugrađujući u svoje kolaže izrezane, iskidane elemente koji su se ljudima činili realističnima ili anegdotskima, ali koji to meni nikad nisu bili. Ponekad mi je teško objasniti da su to za mene samo okidači. Oni potiču nastajanje, izgradnju i rast slike. Otprilike između 1972. i 1975. upotrijebio sam pojedine dijelove ženskog tijela kao polazište. Nazvao sam to 'prirodnim geometrijama' (...)."¹²

Horvat u tom razgovoru ničim nije dao do znanja da je on bio i autor brojnih pomno matematički konstruiranih digitalnih grafika apstraktnih prikaza, koje je radio od 1970. do 1974. Po sadržaju odgovora to se ne da ni naslutiti. No Horvat je autor koji iznenađuje, on je utjelovljenje teze o nelinearnom shvaćanju umjetnosti: član je grupe Gorgona, gdje ostvaruje antiumjetnost, slikar koji se u svom izrazu koristi gestom, umjetnički fotograf, a provodi i vizualna istraživanja s računalom specifična za NT. Svaki navedeni segment njegova rada teško je poveziv s drugim segmentom, bilo vizualno, bilo estetski. Kao arhitekt i umjetnik on geometriju, koja je temelj njegovih digitalnih apstraktnih grafika, shvaća na vrlo različite načine, koje spominje u razgovoru vođenom 1976. s Raymondom Gervaisom.

"R. G.: Zašto ste koristili trokut kao temeljnu figuru?

M. H.: Nemojte misliti da sam radio samo trokute! Radio sam i kvadrate; njih sam nazvao prirodnim geometrijama. Nema iza toga ničega posebnog, nikakve opsesije. Nadahnulo me žensko tijelo, naravno, ali čim sam počeo raditi to se pretvorilo u vježbanje forme. To je sve. Ne treba se previše na tome zadržavati. Usput rečeno, nije li žensko tijelo bilo neiscrpan izvor inspiracije umjetnicima još od prethistorije...

R. G.: A umjetnost i kompjuter, nije li to način da uspostavite ravnotežu u svojem stvaralaštvu?

M. H.: Mislim da je. To je za mene važno. S vremena na vrijeme potreban mi je taj napor računanja. Na primjer, moje geometrijske slike iz 1970., 1971. i 1972. (računalne grafike, op. autora), u kojima nema automatizma, bile su svojevrsna reakcija na ono što sam do tada radio. Bilo je vrlo iscrpljujuće. Zahtijevalo je priličan napor jer sam morao točno izračunavati proporcije i dobro razmisliti da bih dobio zadovoljavajuću kompoziciju. Imao sam potrebu, kao i uvijek, nametnuti si stanovitu disciplinu."¹³

Horvatov intervju koji je, vjerojatno korespondencijom, vodio Ruth Leavitt u listopadu 1975. i objavio u knjizi Artist And Computer, vrijedi navesti u cijelosti:¹⁴

"Miljenko Horvat: Nemam neku posebnu teoriju ili filozofiju o svom radu. Pokušavam raditi ono što volim i što mogu–tehnički gledano. Stoga ću pokušati odgovoriti na vaša pitanja što iskrenije mogu.

Kako/zašto ste počeli raditi s kompjuterom (umjetničke radove)?

– Bio sam otvoren za to–ili gotovo otvoren–pa sam probao i svidjelo mi se.

Kakvim umjetničkim radom ste se do sada bavili?

– Slikar sam od sredine pedesetih.

Koju ulogu kompjuter ima za vas... je li simulacija, alat itd.? Koja je vaša uloga?

– To je izuzetno brz alat.

Jesu li vaši digitalni radovi povezani s vašom ne-kompjuterskom umjetnošću?

– Nisu povezani ili su vrlo malo povezani.

Imate li na umu konačnu sliku kad započnete s radom?

– Da, ali ne uvijek vrlo jasnu.

Možete li svoj rad napraviti bez pomoći kompjutera? Ako da, zašto onda upotrebljavate kompjuter?

– Naravno, to bi se moglo i bez kompjutera. Ali da bih izveo istu količinu radova, trebalo bi mi nekoliko tisuća puta više vremena i energije nego što si mogu priuštiti.

U kojoj ste mjeri uključeni u tehničku produkciju svog rada, na primjer u programiranje?

– Usko surađujem sa Sergeom Poulardom, izvrsnim programerom.

Smatrate li da umjetničko djelo stvoreno kompjuterom ima ili će imati utjecaja na umjetnost u budućnosti?

– Sada ima vrlo mali utjecaj na umjetnost; nadam se da će taj utjecaj rasti u budućnosti.

Preporučujete li drugima upotrebu kompjutera za stvaranje umjetničkih djela?

– Da, ali samo ako je upotreba kompjutera opravdana kreativnim potrebama ili senzibilitetom određenog umjetnika."

O tome kako se Miljenko Horvat počeo baviti digitalnom umjetnošću svjedoči njegova udovica Lucija Dujmović Horvat:

"Miljenko počinje raditi u Audio-vizualnom centru na Sveučilištu u Montrealu 1969., kao dizajner promotivnog materijala za profesore fakulteta. Upoznaje Gillesa Gheerbranta, koji je u Francuskoj dobio stipendiju od Conseil des Arts du Canada da piše o Marshallu Mc Luhanu. (...) Obojica su ljubitelji umjetnosti i druže se. Tu počinje višegodišnja suradnja, prvo na odjelu sveučilišta s kompjuterima, kojeg vodi također jedan Francuz, Serge Poulard. Nakon radnog vremena sastaju se u njegovoj sobi i počinju eksperimentirati i istraživati mogućnosti kompjutera u umjetničke svrhe, što se nastavlja i slijedećih nekoliko godina. Istovremeno su profesori na drugim fakultetima u svijetu (Njemačkoj, SAD-u) počeli istraživati mogućnosti kompjutera za umjetničko izražavanje (Georg Ness, Frieder Nake, Manfred Mohr, Manuel Barbadillo, Kenneth Knowlton i Hiroshi Kawano). Miljenko i Gilles su ih povezali i izdali na vlastiti trošak mapu Art ex Machina, uz predgovor Abrahama Molesa. (Miljenko Horvat i Gilles Gheerbrant) su se odlučili udružiti, no izabiru samo jedno ime pod kojim će djelovati, Gheerbrant. Zajednički planiraju aktivnosti (...) Art ex Machina. Miljenko kontaktira umjetnike, vodi korespondenciju, zajedno nadziru tisak. Sve je vrlo zahtjevno, dijele troškove."¹⁵

Mapa Art ex Machina, objavljena u Montrealu 1972. u ediciji Gillesa Gheerbranta i potpisana samo njegovim imenom, bila je vjerojatno prva objavljena mapa računalnih grafika na svijetu. Od 1972. do 1973. Miljenko Horvat i Gilles Gheerbrant ostvarili su i ediciju 1+1 (jedan slikar i jedan pjesnik), gdje objavljuju i neke digitalne grafike, ponovno jednu od Manfreda Mohra i vjerojatno jedinu računalnu grafiku koju je napravio kanadski eksperimentalni filmaš Norman McLaren, očito na poticaj izdavača. Gheerbrant vodi i galeriju, u čijem radu Horvat sudjeluje i izlaže. Horvat je 1972. suorganizirao međunarodnu izložbu računalne umjetnosti u Montrealu, gdje i sam izlaže.¹⁶

Na sveučilištu gdje radi Horvat od 1970. surađuje s članovima grupe Cygra 4 (Cybernetic Graphic and Animation Group), koji ga navode i kao suradnika grupe uz nekolicinu likovnih umjetnika i glazbenika. Članovi grupe su voditelj istraživanja i posebnih projekata Audio-vizualnog centra sveučilišta Gilles Gheerbrant, programeri Serge Poulard i Claude Scheenegans te Maxime Renard).¹⁷

Horvat i član grupe Cygra 4 Serge Poulard zajedno su potpisali seriju grafika objedinjenih nazivom Computer Triptych plus one¹⁸ koja je, nakon izlaganja na izložbi Computer Art Exhibition u Torontu 1971., iste godine i objavljena na naslovnici časopisa Canadian Datasystems, sada u novim bojama koje je omogućio ofsetni tisak.¹⁹

Horvat izvodi seriju četiriju računalnih grafika Razgovor 1973. u sitotisku u ediciji od 15 primjeraka. Razgovor C1 većeg je horizontalnog formata (33 x 101,5 cm). Crtež je otisnut sivom linijom na plavoj pozadini. Grafika prikazuje grupe geometrijskih crteža kvadrata u permutacijama perspektivnih iskrivljenja. Prikaz pet grupa elemenata horizontalno se zrcali ostvarujući skladnu kompoziciju od ukupno deset grupa. Utjecaj arhitekture i problema perspektivnog prikaza očit je. Slijedeće tri grafike, Razgovor C2, C3 i C4 manjeg su formata (33 x 32,5 cm) i prikazuju dvije grupe od osam elemenata na žutom kvadratu koji služi kao pozadina. Radove su programirali Horvat i Serge Poulard, a izvedeni su na računalu CDC 1700 na Sveučilištu u Montrealu.

Godine 1974. Horvat izrađuje veću seriju računalnih grafika pod nazivom Eratos, od kojih neke također reproducira u sitotisku. Uz glavni naziv Eratos radovi se razlikuju imenima po slovima koja označavaju parametre izvođenja (npr. Eratos H1 bis H5L5, Eratos U H5L5, Eratos U H10L10, Eratos H bis H5L20 i dr.). Rad u sitotisku na izložbi Static Computer Art Exhibit–ACM77 u Washingtonu 1977. predstavljen je pod nazivom Eratos Noir, a kao tehnika naveden je otisak u sitotisku prema crtežu ispisanom ploterom Verasatec. Svi radovi su linijski crteži od uglavnom horizontalnih i vertikalnih linija koje formiraju različite permutacije oblika koji variraju širinom i visinom.

Slijedeća serija iz 1974. francuskog je naziva Ne perdez pas, mon frère, l'espérance de vous avancer dans la vie spirituelle, u prijevodu Ne gubi, brate moj, nadu da ćeš napredovati u svom duhovnom životu, što je citat iz jedne od najpopularnijih kršćanskih knjiga Nasljeduj Krista Tome Kempenca iz 1441. Citat se nalazi u Knjizi 1, Korisni savjeti za ulazak u unutarnji život, pasus 22, "Razmatranje ljudske bijede". Osnovni grafički element napravljen je od linija koje se sijeku pod raznim kutovima umnoženih u matrici koja varira u broju. Ukupna je slika raster s permutacijama elementa. I ovdje pojedinačni radovi uz glavni naziv sadržavaju slova koja označavaju parametre izvođenja.

U umjetnosti druge polovine 20. stoljeća istovremeno su se odvijali oprečni estetski i umjetnički postupci, a ponekad su ih, začudno, prakticirali isti protagonisti. Tome svjedoči i rad Miljenka Horvata.

Njegov rad percipiran je u Hrvatskoj skoro isključivo kao člana grupe Gorgona, nakon izložbe Gorgona 1977.²⁰ Njegove računalne grafike nisu nigdje javno predstavljane ni spominjane još od kraja 1970-ih, pa ne čudi da su pale u zaborav.²¹ Želimir Košćević zapazio je da Horvata "nema u jedinom do danas cjelovitom pregledu novije fotografije u Hrvatskoj iz 1993. godine.²² Premda su izložba i katalog rađeni u vremenu već vrlo izraženog interesa za konceptualnu praksu i pripadajuću joj fotografiju, Horvat je izmakao pažnji kustosa."²³ Nakon dvije samostalne izložbe u Zagrebu 1961. i 1965.,²⁴ sljedeća je održana 47 godina poslije, 2012., i predstavila odabir ručno rađenih crteža i fotokolaža.²⁵ Pohvalio bih svaki osvrt na Horvatov rad koji uzima u obzir njegovo istovremeno djelovanje na nekoliko raznih estetskih razina, a time i prihvaćam stav Janke Vukmir, kustosice zagrebačke izložbe iz 2012.:

Nadam se da će ovaj pregled rada Miljenka Horvata, iako vrlo skroman u odnosu na cjelinu njegovog opusa, omogućiti i publici koja do sada nije imala mnogo prilike vidjeti njegove radove, i mladim umjetnicima također, otvoriti jedno novo poglavlje razumijevanja razvoja suvremene umjetnosti, tijekom druge polovice 20. stoljeća, i to na širokom teritoriju od Zagreba kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, preko Pariza i Kanade, do Zagreba na početku 21. stoljeća. Možda pomogne i razumijevanju simultanih razvoja umjetnosti u vrijeme kada nismo mogli s lakoćom kao danas neprestano komunicirati i biti obaviješteni o događajima na drugom kraju svijeta, ali smo zahvaljujući djelovanju umjetnika ipak bili povezani stavovima ili anti-stavovima, pri čemu su, kao u slučaju Miljenka Horvata, glavnu ulogu imale geste, impulsi, uporan rad, a ne teorija i da nam njegovi radovi i njegov stav na kraju omoguće da shvatimo i prihvatimo... da se, na kraju krajeva, nema što shvatiti.²⁶