Andrija Mutnjaković

Suvremeni dom jednostavnije je stvoriti. No prethodno je potrebno načiniti veliki napor–zaboraviti sve ono što postoji. I početi sa dvije male istine:
Čovjek.
Stroj.
Čovjek–to je biće sa željom životne radosti.
Stroj–to je sredstvo što služi čovjeku za ostvarivanje tog životnog cilja.¹

Tim riječima arhitekt i teoretičar arhitekture Andrija Mutnjaković (1929.) započinje opis svog projekta Domobil² (1964.), stambene kuće s pokretnim krovom koji se otvara poput cvijeta. Ta stambena kuća, nažalost, nije izgrađena u Hollywoodu, iako je autor predložio ostvarivu konstrukciju izvedivu tehnologijom toga vremena, sredine 1960-ih.

Dalje u opisu projekta, u maniri manifesta avangardne umjetnosti, autor piše:

U stroju-automobilu se vozimo.
U stroju-brodu plovimo.
U stroju-podmornici ronimo.
U stroju-avionu letimo.
U stroju-raketi lebdimo.
U stroju-kući stanujemo.
I to je sve.
Život time neće postati neljudski.
Ona snaga duha koja je humanizirala sve strojeve humanizirati će i kuću-stroj.³

S obzirom na afirmativni odnos spram tehnologije i razmatranja njezine emancipacijske uloge u arhitekturi (koja bi mogla savladati i silu gravitacije, Kokonplan, 1981.), ne iznenađuje da je Mutnjaković u svom radu upotrebljavao i digitalne tehnologije. Počeo ih je primjenjivati 1969., za trodimenzionalno oblikovanje objekata koji su izvedeni u trajnim materijalima, u okvirima hrvatske arhitekture vjerojatno prvi, a u svjetskim među prvima. Mutnjaković je izuzetno produktivan i svestran autor, bavi se projektiranjem, teorijskim i povijesnim istraživanjima te scenografijom.⁴

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je kao suradnik Drage Galića, Lavoslava Horvata i Marijana Haberlea, a od 1957. do 1960. pohađao je poslijediplomski studij u Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu Drage Iblera, pri Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Na osnovi dotadašnjega rada Savjet za kulturu i nauku Hrvatske priznaje mu 1961. godine status umjetnika, od kada i obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost. Objavio je brojne knjige s područja arhitekture (među kojima su Endemska arhitektura, 1987., Tercijarni grad, 1988., Kinetička arhitektura, 1995.) i povijesti arhitekture (npr. Ranorenesansni grad, 1991., Sretan grad, 1993., Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003.). Bavi se i publicističkim i društvenim djelovanjem u promicanju arhitektonskog stvaralaštva. Djeluje kao predavač na Radničkom sveučilištu u Zagrebu, kao višegodišnji član uredništva stručnih publikacija (Čovjek i prostor, Arhitektura, Arhitektura i urbanizam), kao predsjednik Savjeta izdavačke djelatnosti Društva arhitekata Hrvatske i osnivač biblioteke Architectonica Croatica HAZU. Također djeluje kao član predsjedništva Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) te je inicijator formiranja Zajednice umjetnika Hrvatske i Zagrebačkog salona, čiji je predsjednik bio u dva mandata. Za svoj rad primio je nekoliko nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Zagrebačkog salona (1968.), Grand prix X. Biennala Slavonaca (1985.), godišnja republička nagrada za arhitekturu Vladimir Nazor (1991.), godišnja nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata za arhitekturu Viktor Kovačić i nagrada za životno djelo Vladimir Nazor (2004.), te odlikovanja Zasluge za narod sa srebrnim vijencem i Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1998.). Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti–HAZU (od 2004.), Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" i Matice Hrvatske.

Mutnjakovićevi radovi izlagani su na nekoliko samostalnih izložaba (Polazne pretpostavke, Galerija Studentskog centra, Zagreb, 1969.; Angažirana arhitektura, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1975., i dr.), više od 50 grupnih izložaba (La Biennale di Venezia, 1991. i brojne druge) i publicirani u više časopisa u zemlji i inozemstvu, te su ocijenjeni od brojnih međunarodnih povjesničara umjetnosti i arhitekture.

Svoj izuzetno bogat opus arhitektonskih i urbanističkih projekata, koji je popraćen teorijskim obrazloženjima, autor sam sistematizira kroz četiri teme, problemske grupe. Među brojnim projektima koje je svrstao pod svaku temu naći ćemo i poneki ostvareni projekt koji je diskretno, no nama znakovito, upotrebljavao rane digitalne tehnologije. Stoga ćemo navesti sve četiri teme, ali posvetiti pažnju tek onim projektima koji su nam ovdje u fokusu.

Tema s kojom ćemo započeti jesu Analize i projektantska rješenja obnove i revitalizacije graditeljske baštine s naglaskom na realizaciju faksimila tamo gdje je to moguće, uz aplikaciju suvremenog izraza temeljenog na autohtonoj kvaliteti grada ili zgrade. Između ostalih projekata, Mutnjaković je započeo obnovu i revitalizaciju Stare gradske vijećnice (1720.–1911.) u Zagrebu, koja se odvila u nekoliko faza od 1968. do1975. Izvedeni su rekonstrukcija i spajanje dviju susjednih zgrada na Gornjem gradu, u najstarijoj povijesnoj jezgri Zagreba. Tijekom izvedbe projekta naručitelj, Grad Zagreb, mijenjao je namjene prostora i dvorana, što se nastavilo i poslije 1975.

U originalnom Mutnjakovićevu oblikovanju danas su sačuvane tri dvorane, kojima se gradski zastupnici i dalje koriste, no s drugim namjenama od onih za koje ih je on projektirao. Prvobitna namjena tih dvorana bila je za sastanke triju gradskih vijeća: Privrednoga, Kulturno-prosvjetnog i Socijalno-zdravstvenog, po čemu su dvorane i nazvane, najprije u idejnom planu pa 1970. u izvedbenom projektu. Funkcija dvorana inspirirala je Mutnjakovića za oblikovanje interijera i izbor materijala. Ostvaren je total-design u vrhunskoj zanatskoj izvedbi grupe obrtnika koji su inače bili u republičkoj službi. Dizajniran je sav namještaj, kao i svi ostali dijelovi interijera sve do najsitnijeg detalja. Stropovi triju dvorana oblikovani su trodimenzionalno, elipsastih oblika nalik na valove, i izvedeni u bojenom poliesteru. Svaki strop i svaka dvorana dizajnirani su zasebno, no po sličnim principima, uspostavljajući vizualni sustav upečatljiva dojma. U oblikovanju stropova tih dvorana upotrijebljene su digitalne tehnologije. U dostupnim dokumentima⁵ nalazimo opisne programe i računalne ispise tih programa, kao i ploterske crteže koji su poslužili za izvedbu stropova. "Glavne krivulje dobivene su prema jednadžbi hiperelipsa."⁶ Razmaci između susjednih krivulja su u progresivnom odnosu 1 : 1,1. Na digitalnim tlocrtima dizajna stropova dvorana naznačeni su presjeci, koji su ispisani ploterom na standardne papire za plotanje (u roli s perforacijama). Ti digitalni ispisi uvećani su na kartone u pravome mjerilu (šablone), koji su služili kao pomoćno sredstvo za finalnu izvedbu u valovito savijenom poliesteru.⁷ Dvorane su različitih dimenzija, a svaki je strop nova interpretacija kružnih valovitih oblika. Izvori svjetla na stropu skriveni su od očiju posjetitelja i daju posebnu dinamiku cijelom prostoru, ponekad u kombinaciji s prirodnim svjetlom koje dopire s prozora. Arhitektonski izvedbeni projekt za ove tri dvorane službeno je predan u travnju 1970., a uz nacrte stropa (napravljene prema digitalnim nacrtima) uključuje i detaljne tehničke prikaze sustava rasvjete stropa i brojne druge nacrte za tri cjelovite dvorane. Kako su nacrti iscrtavani ručno, za što je potrebno mnogo vremena, nameće se datiranje oblikovanja tih triju dvorana i digitalnog oblikovanja stropova u 1969. godinu.

Privredno vijeće (danas Dvorana B) najveća je od triju dvorana za posebna gradska vijeća, no i dalje je to relativno malen i intiman prostor u kojem je smješten maksimalni broj stolica, koje su, zbog ekonomizacije prostora, na rasklapanje. Dvorana je pravokutnog tlocrta 8 x 14 metara, ukupne površine 110 m^2^ i visine 412 cm te je spuštena valovitim stropom za 70 cm. Izuzev spektakularnog stropa izvedenog u poliesteru, u interijeru dominira drvo kao materijal. Gornji dio svih zidova dvorane sačinjen je od drvenog reljefa kojim se ritmično permutiraju drvene kugle sličnih veličina u gustom rasteru.⁸ Ta upečatljiva vizualna horizontala provlači se kroz cijeli prostor, prekinuta je samo prozorskim okvirima, dok je proširena na cijelu visinu prostorije preko reljefa apliciranog na vratima.⁹ U tim su reljefima primijenjene modularne permutacije osnovnih geometrijskih oblika, često zastupljene u estetici Novih tendencija, kojima je postignut dinamičan, valovit ritam, na koji dodatno utječu osvjetljenje i kretanje promatrača. U dvoranu se ulazi iz prostora uređenog u neoklasičnom stilu u paleti neutralnih pastelnih boja, koji je također oblikovao Mutnjaković. Vratna krila s te strane dvorane slijede neoklasični stil dvorane. Vrata sa svake strane oblikovana su u dva posve različita stila i usklađena s oblikovanjem pripadnih interijera kada su zatvorena. Kada su otvorena, ona otvaraju dijalog dvaju stilova, modernističkoga i neoklasičnoga, koncepta koji je primijenjen na cjelokupnu rekonstrukciju Stare gradske vijećnice.

U interijeru dvorane Kulturno-prosvjetnog vijeća (danas Dvorana C) oblikovanje stropa slijedi slične principe oblikovanja, no u drugim oblicima i bojama. U sve tri dvorane primijenjen je isti princip ostvarivanja horizontale koja se provlači kroza sve zidove, ispod valovitog stropa od poliestera, ali s različitim materijalima. Uz posvuda prisutno drvo, ovdje je ta horizontala izvedena na svim zidovima obloženim kožnatim modulima ukupne visine 161 cm. Modul je kvadratni pano (32 x 32 x 5 cm) obložen digitalnom grafikom otisnutom tehnikom suhog tiska na koži svjetlosmeđe boje, dakle u plitkom reljefu bez boje. Svako od vratnih krila obloženo je istim materijalom.¹⁰ Za razliku od oblikovanja u Privrednom vijeću, gdje su na drvenom reljefu primijenjene dinamičke varijable istog motiva, u Kulturno-prosvjetnom vijeću primijenjena je estetika repeticije istog motiva, ostvarenog u materijalu kože. Svjetlo s refleksijama na materijalu opet igra ulogu u percepciji diskretnog prikaza digitalne grafike u plitkom reljefu utisnutom u kožu.

Za horizontalu Socijalno-zdravstvenog vijeća (danas Dvorana D) upotrijebljen je raster okruglih keramičkih pločica duž drvenih zidova.¹¹ Na bijelim pločicama nalaze se slični, no varijabilni plavi digitalni crteži izvedeni u tankoj liniji. "Grafika se temelji na jednostavnom algoritmu distribucije određenog broja elipsi između dviju krivulja, npr. između kružnice i spirale."¹² Mijenjanjem parametara nosećih krivulja dobiveni su različiti crteži primjenom istog algoritma. "Crtež počinje u matematičkoj početnoj točki (sredini desno) i dodaje elipse u matematički pozitivnom smjeru (suprotno od kazaljke na satu). Pločice su u sitotisku napravljene u obje verzije tako da u dvorani vidimo segmente u oba smjera–pozitivnoj i negativnoj rotaciji a početna točka je na pločicama uvijek u sredini gore."¹³ Prema Mutnjakovićevoj ideji keramičke pločice izveo je umjetnički keramičar Hanibal Salvaro,¹⁴ a sama izvedba prostora bila je 1971. ili 1972. Uloga Tomislava Mikulića u izvedbi bila je vezana uz programiranje na računalu IBM 1130 i izradu crteža preko računala IBM 1627 na ploteru Calcomp 565, što je ostvareno na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Zbog štednje posebnog papira za plotanje,¹⁵ faze crteža ispisivane su ponovno na iste papire pa snimane fotokamerom.¹⁶ Na kraju su sve faze razvoja motiva grafike otisnute sitotiskom plavom bojom na bijele keramičke pločice, čija se površina sjaji prozirnom keramičkom glazurom.¹⁷

U revitalizaciji Stare gradske vijećnice planirana je i nova multimedijska dvorana.¹⁸ Početkom 1970-ih izveden je niz zahoda u prizemlju tadašnjeg atrija zgrade, predviđajući veći broj posjetitelja programa buduće dvorane. Na keramičkim pločicama i na vratima zahoda aplicirane su digitalne grafike. Od izvedbe dvorane odustalo se kada je počela izgradnja Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski" (koja je otvorena 1973.). Taj cijeli niz zahoda srušen je u naknadnoj rekonstrukciji zgrade i atrija.

Sljedeća digitalna grafika u interijeru Stare gradske vijećnice aplicirana je u idućoj fazi renovacije 1973., na vratnim krilima na ulazu u dvije Vjenčane dvorane na 2. katu, kada su te dvorane i izvedene u Mutnjakovićevu totalnom dizajnu. Grafike su otisnute bijelom bojom sitotiskom na zelenom kartonu koji je pričvršćen na vratno krilo i laminiran. Ta su vrata uklonjena prilikom naknadne renovacije, a o procesu oblikovanja možemo saznati preko ploterskih ispisa i programa te prototipa otiska na kartonu veličine 225 x 127 cm. No u prostorijama dviju bivših Vjenčanih dvorana na drugom katu danas od Mutnjakovićeva oblikovanja interijera još možemo vidjeti stropove. Izvedeni su u reljefnim pravokutnicima, čije su kompozicije također digitalno oblikovane primjenjujući progresivni odnos sljedeće linije kvadrata uvećanog za 10%. Oba stropa izvedena su u zasebnim kombinacijama pastelnih boja. U dvoranama i hodniku između njih, smještene u ormariće ispod prozora, nalaze se metalne rešetke za ventilaciju, koje su također digitalno oblikovane 1973.

Sljedeća tema Mutnjakovićeve sistematizacije vlastitog rada jest Izučavanje reafirmacije nacionalne ili regionalne arhitekture u suvremenom arhitektonskom izrazu kao bitnog faktora razotuđenja ličnosti u prevladavajućem bezličnom ambijentu suvremenog grada. Tu je svrstano nekoliko neostvarenih projekata i devet ostvarenih, među kojima je i Nacionalna i sveučilišna biblioteka Kosova u Prištini (1971.–1982.). Projekt je inspiriran refleksijama bizantske arhitekture u katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj arhitekturi, čime je stvoren osnovni modul zgrade, koji je ujedno i vizualni znak: kubus s polukupolom. Rem Koolhaas govori o projektu: "Inspirirana hamamom iz Prizrena (1563.), jedna je od prvih zgrada koja je preoblikovala odnose s tradicionalnom arhitekturom. Ideja o slobodnom okupljanju mnoštva volumena, njihovu autonomnom organiziranju i osvjetljavanju, čini ovu zgradu lako prepoznatljivim orijentirom."¹⁹ Modernistički modularni pristup elementima zgrade (poput stroja) više je nego očit, no ovdje primijenjen u vizualno bogatoj verziji. U našem fokusu na digitalno, spomenut ćemo da je u programu zgrade na petom katu, uz Referalni centar, predviđena i prostorija označena kao Kompjuterska obrada. Digitalna tehnologija upotrijebljena je pri oblikovanju obloga stijenki zida Velike predavaonice (1979.). Osnovni znak zgrade, kubus s polukupolom, nalazi se u svim elementima zgrade, a njegov dvodimenzionalni prikaz u tlocrtnom prikazu jest kružnica u kvadratu. Taj dvodimenzionalni znak računalom je variran i permutiran u četiri kompleksne slike, koje su poslužile za oblikovanje zidnih stijenki, izvedenih u drvu.

Sljedeća je autorova tema sistematizacije rada Istraživanje primjene kinetičkih faktora u formiranju zgrade i grada, kako bi dosadašnja statična arhitektura poprimila mobilna svojstva i time se komunikativno saživjela s čovjekom. U tim projektima primjenjuje rezultate teorijskih i praktičnih istraživanja utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova, među koje je uvršten i u uvodu spomenuti projekt Domobil iz 1964. Još jedan neostvareni projekt koji ćemo ovdje razmotriti jest Najljepša kuća na svijetu²⁰ (1989.) projektirana za međunarodni natječaj za stambenu kuću u Reggio Emiliji u Italiji. Kuća je zamišljena kao paviljon s pokretnim krovom. Krov dinamizira prostor otvaranjem metalnih krovnih površina odjednom, poput cvijeta koji otvara i zatvara latice, ili djelomično, u raznim konfiguracijama koje ostvaruju arhitektonski program vile za život i odmor. Pokretanje krova aktivira se senzorima ili programom, a provodi hidrauličnim sustavom koji pokreće sunčana energija. Digitalna tehnologija upotrijebljena je za studij ovalnih formi tlocrta, od kojih je jedna i odabrana. "Proporcionalni sistem osi temelji se na po Vitruviju prenijetim Pitagorinim proporcijama 3:4:5 i analognim istraživanjima proporcija, krivulja i prostora renesansnih arhitekata."²¹ U objašnjenju projekta autor navodi:

Koncepcija zgrade kao stroja nametnula je adekvatna energetska i tehnološka istraživanja sa željom stvaranja autonomnog sistema, programiranog prema sadašnjim i neposredno najavljenim inovacijama (...). Post-građevinska arhitektura je arhitektura koncipirana na sistemu stroja. Komunikativnog stroja sposobnog da udovolji čovjekovim potrebama za podatnim prostorom. Svoje osnove ona nalazi u dvomilenijskom shvaćanju stroja kao vrste arhitekture. Svoju perspektivu ona nalazi u prognoziranim kategorijama post-industrijskog društva. Postoji realna mogućnost da takova arhitektura, slična Ornitotteru²² i ectoplasu,²³ ponovo renesansno inicira daljnje puteve arhitektonske spoznaje.²⁴

Mutnjakovićeva tema sistematizacije svog rada jest i Poticanje primjene bioničkih zakonitosti u funkciji arhitekture i urbanizma kao pozitivne alternative apstraktnom shematizmu zgrada i prostora suvremenog grada. Ovdje je uvrstio i Gradsko kazalište Trešnja u Zagrebu (1964.–1999.). Fasada zgrade je pikselizirana slika, gdje su kao pikseli upotrijebljene keramičke pločice raznih žarkih boja koje su računalom odabrane i raspoređene te time odredile vizualnu kompoziciju. Fasada je ostvarena u završnoj fazi izvedbe kazališne zgrade.